Počasti za zločince

U državama regiona Z.Balkana za osuđene ratne zločince organizuju se dočeci i sahrane,
dodeljuju im se visoke počasti, ugošćuje ih se u medijima, na tribinama i komemoracijama
napisala je za NOVOSTI list Srpskog nacionalnog vijeća TAMARA OPAČIĆ
u tekstu koji donosi  pregled dočeka i sahrana pravomoćno osuđenih pred Haškim tribunalom, kao što su Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Dario Kordić, Slobodan Praljak i drugi.
Tekst je objavljen 17. septembra 2026. pod originalnim naslovom
ZLOČIN I SLAVA

     Tamara Opačić

Hiljade ljudi, razvučene srpske zastave, uramljene fotografije zločinca i unisono skandiranje njegova imena. Opijelo služi patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije, nazivajući pokojnika čovjekom koji je “položio život za slobodu, odbranu i opstanak svoga roda” te mu izražava zahvalnost. Počast mu odaju i ministri Vlade Srbije i Republike Srpske. Tako je, ukratko, izgledala nedavna sahrana Ratka Mladića u Beogradu, osuđenog za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Njegov ispraćaj, organiziran uz najviše vojne i crkvene počasti, izazvao je osude s različitih strana, kojima je bjelodana glorifikacija ratnog zločinca ocijenjena kao nespojiva s “europskim vrijednostima”. No u dijelu država nastalih raspadom Jugoslavije, čiji se politički vrhovi ne odriču zločinaca iz ratova 1990-ih – pa ni u slučaju kada su zbog najtežih zlodjela, poput Mladića, osuđeni na doživotnu kaznu zatvora – tako organizirana sahrana zapravo je bila očekivana.

Pravomoćno osuđene za ratne zločine, bilo pred domaćim ili međunarodnim sudovima, ovdje se dočekuje kada izlaze iz zatvora, dodjeljuju im se visoke počasti, s njima se dogovaraju državni poslovi, poziva ih se na komemoracije, ugošćuje u televizijskim emisijama, na tribinama i drugim javnim događajima. Pritom je riječ o praksi koja se istim intenzitetom njeguje i 30 godina nakon završetka rata.

Baš ovih dana, primjerice, na državnoj komemoraciji povodom obljetnice Medačkog džepa među gostima je bio Mirko Norac, osuđen zbog ratnih zločina počinjenih upravo tokom te operacije iz 1993. Za ovu priliku pozabavit ćemo se primjerima dočeka i sahrana pravomoćno osuđenih pred Haškim tribunalom, organiziranih uz podršku državnih i crkvenih institucija.

Krajišnik

U kontekstu ispraćaja ratnih zločinaca, ukop Ratka Mladića nije prvi na kojem je SPC haškom osuđeniku iskazao počast. Naime, u rujnu 2020. godine, usred pandemije koronavirusa, opijelo za tada preminulog Momčila Krajišnika služio je mitropolit dabrobosanski Hrizostom.

“Svi koji smo ga poznavali, znali smo da je bio drag čovek, iskren vernik”, istaknuo je mitropolit na sahrani u Pribnju kod Pala. Krajišnika, pravomoćno osuđenog na 20 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti nad nesrpskim stanovništvom BiH, potom je opisao kao “pravoslavca koji je poštovao i volio svakog čoveka” te “hrišćanski podnio presudu Haškog tribunala, znajući da su to odredile velike sile”.

“Od nas hvala za sva vremena za ono što je učinio za srpski narod i srpsku crkvu”, poentirao je mitropolit na oproštaju od zločinca, na kojem su se uz Krajišnikovu rodbinu i prijatelje okupili lider Srpske demokratske stranke (SDS) Mirko Šarović i gradonačelnik Istočnog Sarajeva Nenad Vuković.

Ranije, na komemoraciji održanoj u Kulturnom centru Banski dvor u Banjaluci, od Krajišnika se oprostio tadašnji vrh RS-a: predsjednica Željka Cvijanović, predsjednik Vlade Radovan Višković i član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. “Republika Srpska i srpski narod moraju pamtiti svoje prvake i ne smiju ih se nikada odreći. Jedan od njih je i naš Momo”, rekao je Dodik, uz dodatak kako Krajišnik “nije ratni zločinac, nego utemeljivač naše države”.

Nekadašnji dužnosnik bosanskih Srba i prvi predsjednik Narodne skupštine RS-a pušten je 30. kolovoza 2013. iz zatvora u Velikoj Britaniji. Nakon što je iz Londona stigao u Beograd redovnom linijom, Krajišnik je avionom Vlade RS-a prevezen u Banjaluku, a zatim helikopterom na Pale, gdje je u večernjim satima sletio uz taktove “Marša na Drinu”.

U organizaciji SDS-a, stranke čiji je ranije bio istaknuti član, na gradskom trgu dočekalo ga je oko 2.000 ljudi. Iako je njegov doček bio popraćen pozivima na mržnju, odnosno pjevanjem okupljenih “biće opet pakao, biće opet ludnica, evo idu četnici sa fočanskih ulica”, Krajišnik je u svom obraćanju pozvao na pružanje ruke “svakome onome ko želi pomirenje”. Istog dana izjavio je kako ne zna “zašto je doček organizovan, jer ja sam ipak ratni zločinac”, najavljujući da će svoju “istinu” pokušati dokazati u revizijskom postupku.

Plavšić

Četiri godine ranije, u listopadu 2009., avion Vlade Republike Srpske odletio je u pravcu Stockholma sa zadatkom da preveze jednu putnicu, Biljanu Plavšić. Pravomoćno osuđena za zločine protiv čovječnosti uskoro je na račun RS-a sletjela u glavni grad Srbije, gdje je, prema medijskim izvještajima, dočekana kao da je riječ o pop divi.

Plavšić je na aerodromu “Nikola Tesla” uspjela zaobići novinarske ekipe i ući u automobil s rotacijskim svjetlima. Radilo se o službenom vozilu, sada već pogađate, tadašnjeg premijera RS-a Milorada Dodika, koji ju je odvezao do njezine beogradske adrese. Plavšić i Dodik potom su izašli pred kamere, uhvatili se pod ruku i nasmiješeni odšetali do ulaza u zgradu.

“Gospođa Biljana Plavšić je ovde u Beogradu slobodna po svim ovim i božjim zakonima. Mislim da je njena kazna bila nepravda i u tom pogledu to više apsolutno nije ni važno, pogotovo ne za nju koja treba da to što pre zaboravi, kao i mi, njeni prijatelji”, izjavio je Dodik.

Plavšić, ratna predsjednica RS-a koja je u veljači 2003. pred MKSJ-om osuđena na 11 godina zatvora, na slobodu je puštena po odsluženju dvije trećine kazne. Prvotno su joj na teret stavljene teže optužbe, ali nakon što je priznala krivnju za zločine protiv čovječnosti, uključujući sudjelovanje u progonu Bošnjaka i Hrvata, te izrazila kajanje, tužiteljstvo je povuklo preostale točke optužnice, među kojima su bile i dvije za genocid.

No nedugo prije izlaska iz zatvora povukla je priznanje krivnje u intervjuu koji je dala za švedski magazin Vi. “Nisam učinila ništa loše. Priznala sam krivicu za zločine protiv čovječnosti zato da bih mogla pregovarati o ostalim optužbama. Da nisam, suđenje je moglo potrajati tri, tri i po godine. S obzirom na moje godine, to nije bila prihvatljiva opcija”, izjavila je Plavšić.

Kordić

Dario Kordić, osuđen u Hagu na 25 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti i teških povreda Ženevske konvencije počinjenih protiv bošnjačkih civila u Lašvanskoj dolini 1993., ratni je zločinac koji se može pohvaliti s dva dočeka u dvije različite države.

Nakon gotovo 17 godina provedenih u austrijskom zatvoru, prvo je u Zagrebu, uz prisustvo predstavnika Katoličke crkve, dočekan ovacijama, molitvom i uzvicima “Za dom spremni”, a potom mu je u rodnoj Busovači organiziran masovni doček s pripadnicima vrha HDZ-a BiH u prvim redovima.

Satima prije predviđenog slijetanja aviona iz Beča, 6. lipnja 2014. na zagrebačkom aerodromu počeli su se skupljati Kordićevi pristalice, da bi ga u trenutku izlaska iz carinskog prostora dočekao gromoglasan aplauz. “Ovo je pobjeda cijelog hrvatskog naroda iz Hrvatske, Herceg-Bosne i iseljeništva”, kazao je Kordić nakon što se u suzama izgrlio sa suprugom i djecom.

Dario Kordić, osuđen u Hagu na 25 godina zatvora, može se pohvaliti s dva dočeka u dvije različite države. U Zagrebu je, uz prisustvo predstavnika Katoličke crkve, dočekan ovacijama, molitvom i uzvicima ZDS, a potom mu je u rodnoj Busovači organiziran masovni doček s pripadnicima vrha HDZ-a BiH u prvim redovima

“Svi smo danas jedno srce, srce Hrvatsko”, uzviknuo je, dodavši kako “ova pobjeda neće biti konačna dok posljednji hrvatski uznik iz Haga i drugih kazamata po svijetu ne dotakne hrvatsku zemlju”. Među okupljenima bili su svojedobno visokopozicionirani politički dužnosnici poput Zvonimira Šeparovića, Zdravka Tomca, Ivića Pašalića i Ante Kovačevića, kao i sisački biskup Vlado Košić, koji je u jednom trenutku poveo molitvu.

S oltara u Busovači Kordića je pak pozdravio fra Dominko Batinić, nakon čega je uslijedio mimohod ulicama do nogometnog stadiona na kojem je održan tzv. skup dostojanstva. Hiljadama okupljenih Kordić je tada poručio kako Hrvati moraju ostati jedinstveni.

Svoja “svjedočanstva” potom je nastavio iznositi u različitim crkvama, sudjelovao je na Hodu za život, a viđen je i kako na Trgu bana Jelačića moli s klečavcima. Među najskandaloznije nastupe ubraja se njegovo gostovanje 2019. na tribini u Studentskom domu “Stjepan Radić” pod nazivom “Bog iza rešetaka”. Ustvari, ima nešto još skandaloznije – snimka objavljena u ljeto 2023. na kojoj Kordić govori: “Sve bih ponovio, ni sekunde ne bih zamijenio. Svaka sekunda je vrijedila.”

Lazarević

Vladimir Lazarević, general Vojske Jugoslavije koji je u zatvoru odležao deset od ukupno 14 godina kazne zbog zapovjedne odgovornosti za pomaganje i podržavanje zločina protiv čovječnosti, uključujući deportacije kosovskih Albanaca, po povratku u Srbiju također je dočekan kao heroj. Štoviše, po njega su u Hag krajem 2015. državnim avionom došli srpski ministar obrane Bratislav Gašić i ministar pravosuđa Nikola Selaković.

Lazareviću, koji je u svom prvom javnom obraćanju negirao krivnju, tvrdeći da je osuđen “bez ijednog materijalnog dokaza”, doček je organiziran u Nišu. Pravomoćno osuđeni je Haški tribunal nazvao “gubilištem”, dok je vrijeme provedeno u zatvoru ocijenio kao “deset godina oduzetih njemu i njegovoj porodici”.

Osim pred Gašićem i Selakovićem, sve to izgovorio je u prisustvu tadašnjeg ministra rada Aleksandra Vulina, načelnika Generalštaba Vojske Srbije Ljubiše Dikovića i vladike SPC-a Teodosija, koji su ga uz oko hiljadu građana i nekadašnjih suboraca pozdravili u Nišu.

Upravo na poziv Vulina, Lazarević je kasnije držao predavanja pitomcima Vojne akademije, zajedno su prisustvovali raznim državnim skupovima, a naposljetku je u izdanju srpskog Ministarstva odbrane objavljena i knjiga “Prištinski korpus 1998-1999 – svedočenja ratnih komandanata”, sastavljena od sjećanja osuđenog Lazarevića i drugih zapovjednika manjih vojnih formacija.

Vrhunac njegove rehabilitacije uslijedio je u ljeto 2021. godine, kada je proglašen počasnim građaninom niške općine Pantelej. “To je skroman, pošten i čestan čovek, koji je neizmerno odan svojoj porodici, zavičaju i otadžbini.

Hrabar je i požrtvovan vojskovođa koji je dosledno sledio svoja visoko profesionalna, vojnička, patriotska i ljudska uverenja, u svakom iskušenju spreman da preuzme isključivo ličnu i profesionalnu odgovornost i time odbrani čast naciji i državi”, obrazložila je svoju inicijativu Nataša Stanković, načelnica Panteleja iz redova SNS-a.

Tolimir

Bez negiranja zločina, odnosno rehabilitacije njihovih naredbodavaca, nije prošla ni komemoracija za Zdravka Tolimira, desnu ruku Ratka Mladića, njegovog ratnog pomoćnika za obavještajno-sigurnosne poslove, 2015. pravomoćno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida i drugih zločina počinjenih nad Bošnjacima u Srebrenici i Žepi. Godinu kasnije, dok je čekao prebacivanje u državu u kojoj bi služio kaznu, Tolimir je umro u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala.

Na samoj komemoraciji, koja je 16. veljače 2016. priređena u Banjaluci, okupio se politički vrh RS-a, predvođen tadašnjim predsjednikom Dodikom, koji je rodbini i prijateljima preminulog izrazio sućut i “žal za patnjom koju je Tolimir preživio svih ovih godina”.

“To je čovjek koji se borio i pripadao je plejadi svih onih koji su se borili i napravili RS. On ju je branio”, poručio je Dodik, Haški sud pritom opisavši kao instituciju koja je “nepravdu nametnula kao vrhunski princip pravde”. Tolimirovu smrt iskoristio je i za poziv na “rehabilitovanje snage RS-a” i suprotstavljanje “unitarnoj i centralističkoj BiH”.

Dodik u tome nije bio usamljen. Ministar rada i boračko-invalidske zaštite Milenko Savanović prisnažio je kako su Srbi Zdravku Tolimiru “neizmjerno zahvalni” za njegov doprinos “odbrani srpskog naroda i stvaranju RS-a”, dok je njegovu hašku presudu proglasio nečim što “nema veze s istinom”.

Bivši komandant ratnog zrakoplovstva VRS-a Milan Torbica bio je još eksplicitniji: Tolimir, kazao je, “nije umro, nego je ubijen”. I to od “takozvane svjetske pravde i demokratije”.

Na Novom bežanijskom groblju u Beogradu Tolimir je potom sahranjen bez državnih počasti, ali sa srpskom trobojnicom na lijesu. Na ispraćaju se, uz obitelj, rodbinu, prijatelje i nekadašnje suradnike, pojavila i čitava galerija haških optuženika: Biljana Plavšić, Veselin Šljivančanin, Momčilo Krajišnik i Vojislav Šešelj.

Praljak

Za razliku od njegove smrti, koja je uslijedila nakon što je u sudnici MKSJ-a ispio otrov, sahrana Slobodana Praljka prošla je bez spektakla: početkom prosinca 2017. pokopan je na Mirogoju u krugu obitelji i najbližih prijatelja.

No ono što je izostalo na zagrebačkom krematoriju nadoknađeno je u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, gdje je u danima koji su uslijedili, u čast pravomoćno osuđenog na 20 godina zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom poduhvatu, održana komemoracija u režiji Hrvatskog generalskog zbora.

Iako dolazak državnih dužnosnika službeno nije bio najavljen, u prvom redu u Lisinskom sjedio je ministar branitelja Tomo Medved. Na komemoraciji su se pojavili i tadašnji ministar obrane Damir Krstičević i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić, kao i HDZ-ovi veterani Vladimir Šeks, Luka Bebić i Andrija Hebrang. Među dvije hiljade okupljenih našlo se mjesta i za “domaće” ratne zločince: Darija Kordića i Mirka Norca.

Sada već očekivano, nitko od govornika na komemoraciji nije izrazio sućut žrtvama. Umjesto toga, uporno su osporavali hašku presudu. Miroslav Tuđman otišao je najdalje, poručivši da “ljudini poput Slobodana nitko nije ravan” i da Praljkov posljednji čin nije bio bijeg od kazne, nego jasna poruka: “Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu.” Proces hercegovačkoj šestorici opisao je kao “školski primjer kako ne treba voditi suđenje”.

Za razliku od Biskupije Rottenburg-Stuttgart, koja je hrvatskim katoličkim misijama zabranila održavanje “bilo kakvih pobožnosti za osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka”, u Hrvatskoj je u njegovu čast održano više misa zadušnica. Izdvojimo one služene u crkvi sv. Mati slobode i sv. Leopolda Mandića u Zagrebu.

Na prvoj je vojni ordinarij Jure Bogdan poručio kako se “Hrvatsku haškim sudom ucjenjivalo i vršilo pritisak”, dok je na drugoj sisački biskup Košić praktički veličao Praljkov čin suicida sljedećim riječima: “U svakom se daru treba darivati sebe, i najveći dar koji se daje drugima, Domovini i Bogu jest onaj kad netko daje svoj život, tko ne misli na sebe i svoju udobnost, nego je spreman na ovom svijetu sve izgubiti da bi zadobio život vječni.”

Pavković

Iz zatvora ga je izvukla država, po njega poslala avion, a manje od mjesec dana kasnije ispratila ga je uz najviše vojne počasti u Aleji zaslužnih građana. Tako je Nebojša Pavković od haškog osuđenika ponovno postao general koji se “junački borio za Srbiju”.

Pavković, bivši komandant Treće armije Vojske Jugoslavije, pravomoćno je osuđen na 22 godine zatvora zbog zločina počinjenih nad Albancima na Kosovu. Krajem rujna 2025. prijevremeno je pušten iz finskog zatvora zbog teškog zdravstvenog stanja, a po njega je poslan vladin avion.

Vijest o njegovom puštanju objavio je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić iz New Yorka, gdje je sudjelovao na sjednici Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Rekao je da je Vlada Srbije, na njegovu molbu, zatražila Pavkovićevo puštanje zbog “užasno teškog zdravstvenog stanja”, a potom poručio da “možemo da idemo po generala Pavkovića, da ugleda sunce slobodne Srbije za koju se toliko borio, junački te 1999. godine”. Zločini zbog kojih je Pavković osuđen, dakako, nisu spomenuti.

Nakon slijetanja u Beograd, Nebojša Pavković je prebačen na Vojnomedicinsku akademiju, gdje je preminuo 20. listopada. Vučić je nakon njegove smrti uputio telegram sućuti obitelji, prijateljima i suborcima, ali i “svima koji su ga poznavali i poštovali”.

Dva dana kasnije, 22. listopada 2025., sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, uz najviše vojne počasti. Ispraćen je počasnom paljbom i orkestrom Garde Vojske Srbije, a na sahrani su bili ministri Bratislav Gašić, Milica Đurđević Stamenkovski i Nikola Selaković, načelnik Generalštaba Milan Mojsilović, bivši šef obavještajne službe Aleksandar Vulin i predsjednik Komisije Vlade Srbije za nestale Veljko Odalović.

Sam Aleksandar Vučić nije se pojavio, ali je na sahranu poslao vijenac i svoju savjetnicu Suzanu Paunović. Uz predstavnike državnog i vojnog vrha, pojedine haške osuđenike i veterane, na Novom groblju snimljen je Vučićev sin Danilo. Vučić mlađi bio je i među onima koji su nedavno ispratili Ratka Mladića.

Delić

Suočen s kritikama zbog načina na koji je sahranjen Mladić, Aleksandar Vučić je ovih dana u više navrata posegnuo za primjerom Rasima Delića. I taj bivši komandant Armije BiH, podsjetio je Vučić, bio je haški osuđenik pa je u Sarajevu ipak ukopan uz najviše vojne počasti. Predsjednik Srbije pritom prešućuje ne baš tako nevažnu pojedinost: Delić je umro tokom žalbenog postupka, odnosno prije nego što je čitav slučaj pred Haškim tribunalom pravomoćno okončan.

Žalbeno vijeće MKSJ-a naposljetku je obustavilo postupak, no na snazi je ostala prvostupanjska presuda kojom je Delić 2008. osuđen na tri godine zatvora po zapovjednoj odgovornosti zbog okrutnog postupanja prema srpskim zarobljenicima u Livadama i Kamenici 1995.

Pa ipak, komemorativna sjednica povodom njegove smrti održana je 19. travnja 2010. u Domu Oružanih snaga BiH uz prisustvo velikog broja njegovih prijatelja, suboraca, kao i najviših državnih dužnosnika, uključujući tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića. Okupljenima se prvi obratio ministar obrane Selmo Cikotić, govoreći o Delićevoj ulozi u “odbrani i oslobađanju domovine”, dok je Silajdžić isticao borbu preminulog za “svoju nevinost i pravdu”.

I Delićev ispraćaj na Šehidskom mezarju Kovači bio je velik i svečan: okupilo se nekoliko hiljada ljudi, uz počasnu stražu Oružanih snaga BiH i vojni plotun. Vjerski obred predvodio je reis-ul-ulema Mustafa Cerić, koji je tada još nepravomoćno osuđenog ratnog zločinca ispratio sa sljedećim riječima: “Pozvala nas je smrt čovjeka, našega roda i našega ponosa. Svako od nas ima svoj razlog što je danas ovdje, ali, zasigurno, svi smo danas ovdje zato što osjećamo dug prema Rasimu Deliću, čija nas je smrt okupila da stanemo u jedan saf kako bi shvatili da pripadamo jedni drugima i da ničija zasluga za opće dobro neće biti poništena.”

Predlažemo da razmislite o vašoj podršci
Forumu za bezbednost i demokratiju.
Možete nas podržati na sledeće načine
DONIRAJTE ODMAH
ili na