Spoljna politika jedne nacije je dobar prozor u njenu psihu. Amerika koja je stvorila USAID imala je širok pogled na sebe u svetu: branila je slobodu, podržavala međunarodne institucije, vodila bitke za srca i umove ljudi širom sveta – napor koji je bio u skladu sa pokretom za građanska prava kod kuće. Amerika koja kanibalizuje USAID ima sasvim drugačiji osećaj svog mesta u svetu: preti osvajanjem manjih nacija, povlači se iz međunarodnih institucija, ležerno predlaže etničko čišćenje u Gazi – pogled na svet koji dopunjuje masovne deportacije i brisanje programa različitosti kod kuće. Nacija koja se smanjuje po veličini i samopoimanju.

Predsednik Tramp se, naravno, kandidovao za reizbor obećavajući da će promeniti mesto Amerike u svetu. Posle žestokih sukoba u Iraku i Avganistanu, obećao je da će disciplinovati elite nacionalne bezbednosti koje su odbijale da uče iz večnih ratova. Posle decenija pritužbi da su naši trgovinski partneri imali više koristi nego mi od globalizacije, on se obavezao da će koristiti starije alate državnog upravljanja, kao što su carine, da bi se postigao bolji posao. Nakon što su se delovi savezne radne snage odupirali njegovom programu u njegovom prvom mandatu, pokušao je da ga popuni lojalistima koji bi služili njemu i njegovom pokretu. U haotičnom svetu punom transakcijskih moćnika, Amerikanci bi imali svoje.

Mnogi Amerikanci, uključujući i mene, podržavaju preispitivanje sklerotičnog nacionalnog bezbednosnog konsenzusa koji je upravljao našim politikama od 11. septembra 2001. Ipak, bilo bi pogrešno odbaciti vrtoglavi niz izjava i izvršnih akcija gospodina Trampa u vezi sa spoljnom politikom kao jednostavno ispunjenje njegovih predizbornih obećanja.
Nije se kandidovao za demontažu USAID-a, osvajanje Grenlanda ili okupaciju Gaze. Umesto da pokaže snagu, njegova spoljna politika odaje gubitak američkog samopouzdanja i samopoštovanja, eliminišući svako pretvaranje da se Sjedinjene Države zalažu za stvari koje su tvrdile da podržavaju od borbe u dva svetska rata: slobodu, samoopredeljenje i kolektivnu bezbednost.

Na mnogo načina, gospodin Tramp isacrtava lik poznatiji iz istorije: ostareli moćnik koji razmišlja o teritorijalnoj ekspanziji kako bi konsolidovao moć i učvrstio svoje nasleđe.
U najboljem slučaju, ova vrsta spoljne politike će pomoći u oblikovanju međunarodnog poretka reformisanog u suprotnosti sa američkim ekscesima; u najgorem slučaju, moglo bi da ubrza globalni trend nereda i sukoba velikih sila.

Zamislite šta je ostatak sveta video ovih poslednjih nekoliko nedelja. 
Gospodin Tramp je prvi predsednik u mom životu koji je stupio na funkciju obećavajući da će „proširiti našu teritoriju“. On je insistirao na tome da Sjedinjene Države vrate Panamski kanal i zauzmu Grenland, uprkos ponovljenim prigovorima vlada i naroda tih zemalja. Moguće je da je ovo nameštanje otvaranja pregovora, iako za stvari koje većini Amerikanaca nisu najvažnije: smanjenje taksi za američka plovila koja prolaze kroz Panamski kanal ili dobijanje većeg pristupa resursima i vojnim bazama na Grenlandu. Takođe je moguće da gospodin Tramp misli ono što kaže o teritorijalnom proširenju.

U svakom slučaju, mete gospodina Trampa ne sugerišu snagu. Opakanje po Panami i Grenlandu ili pretnja trgovinskim ratovima sa Kanadom i Meksikom nalikuje siledžiji iz školskog dvorišta koji traži nekog manjeg da se progura. Iako ove borbe mogu ponuditi trenutne političke pobede, svet ne živi i ne umire po ritmovima američkih ciklusa vesti ili alternativnoj stvarnosti Fox Nevs-a i OANN-a. Gleda u nas spolja  i vidi predsednika koji ignoriše državni suverenitet, koji je bio kamen temeljac globalne stabilnosti još od svetskih ratova – i to u vreme kada Vladimir Putin pokušava da oduzme delove Ukrajine, Si Đinping  posvećen uspostavljanju kontrole nad Tajvanom, a neki izraelski političari se zalažu za aneksiju Zapadne obale,  bezbednost Gaze pod kontrolom bezbednosne službe. Ako se Sjedinjene Države izuzmu od pravila, zašto bi ih druge nacije sledile?

Ovo je jedan od razloga zašto je Trampova sugestija da Sjedinjene Države preuzmu vlasništvo nad Gazom i pretvore je u bliskoistočnu rivijeru bila toliko potresna.
Kao i mnoge stvari koje gospodin Tramp predlaže, malo je verovatno da će se to desiti (opet, teško da je to  demonstracija snage). Ali to dodatno legitimiše ideju da dva miliona Palestinaca u Gazi treba da napusti zemlju koju ne žele da napuste i ignoriše činjenicu da bi susedne arapske države poput Egipta i Jordana bile destabilizovane saučesništvom u etničkom čišćenju.
Štaviše, Trump implicitno podržava pogled na spoljnu politiku koji manje moćnim nacijama i narodima oduzima bilo kakvo pravo da određuju svoju sudbinu. Bezalel Smotrih, izraelski krajnje desničarski ministar finansija, shvatio je ovu novu realnost: „Sada ćemo“, rekao je on nakon Trampovih komentara, „raditi na tome da potpuno sahranimo opasnu ideju palestinske države“.

Da je gospodin Tramp zabrinut zbog položaja stanovnika Gaze, on ne bi uništio američku agenciju odgovornu za pomoć u njihovoj obnovi.
Već sada globalno zamrzavanje strane pomoći i suspenzija većeg dela USAID-ove radne snage čini agenciju nesposobnom da podrži slabašan prekid vatre u Gazi humanitarnom pomoći, bez obzira na teže zadatke raščišćavanja ruševina, širenja neeksplodiranih bombi i pružanja skloništa stotinama hiljada civila koji su izgubili svoje domove.

Za razliku od Trampovih izjava o Gazi i Grenlandu, zatvaranje USAID-a pod nadzorom Elona Maska je nešto što se već dešava, sa opipljivim posledicama ne samo za ljude širom sveta koji zavise od agencije, već i za Amerikance koji očekuju da njihova vlada spreči širenje terorizma, bolesti i globalnog uticaja Komunističke partije Kine.
Lišene finansiranja USAID-a, koje se bore pod teretom carina, nacije, uključujući i saveznike SAD, sada mogu da gledaju na Kinu kao na predvidljiviji izvor trgovine i investicija. Ova dinamika odražava načine na koje se moć u ovoj zemlji širi izvan naših granica.
Kada najbogatiji čovek na svetu može tako lako da potkopa naše mesto na globalnoj sceni, to je, jednostavno, preteča propadanja: znak korumpirane supersile koja je toliko krhka da se njeni izvori uticaja mogu raspoliutiti iznutra.

„Ljudi koji se protive pomoći treba da shvate da je ovo veoma moćan izvor snage za nas“, rekao je predsednik Kenedi osoblju USAID-a 1962. „Pošto ne želimo da šaljemo američke trupe u mnoga područja gde bi sloboda mogla biti napadnuta, šaljemo vas.“ U to vreme, Amerika je bila nova supersila, njen sve veći status manifestovao se u mladosti njenog predsednika i njegovoj viziji „nove granice“. Taj način razmišljanja doveo je do sopstvene oholosti i ekscesa, ali je ljudima širom sveta pružio ruku. To je bilo nešto čime su Amerikanci mogli da se ponose.

Danas smo supersila u opadanju koja se hvata za izgubljeni status. Mešavina nezadovoljstva, nacionalizma i libertarijanizma koja čini osnovu partnerstva između gospodina Trampa i gospodina Maska ukazuje na budućnost u kojoj će predsednici biti oslobođeni zaštitnih ograda oko upotrebe moći i neprijatnosti federalne radne snage koja može da se ljuti zbog učešća u zloupotrebama moći.
I dok su neki komentari gospodina Trampa apsurd, istorija prve polovine 20. veka podseća nas šta se dešava kada se pojavi soj nacionalizma, neobuzdan pravilima, institucijama ili aspiracionim vrednostima. Velike nacije predvođene nacionalističkim moćnicima neizbežno se sukobljavaju, ljudi neizbežno stradaju.

Oni od nas koji smo uznemireni moraju shvatiti da neće biti povratka u prošlost — nema alternativne priče o tome kako Ameriku ponovo učiniti velikom ili obnoviti izgubljeni poredak posle Drugog svetskog rata.
Moraće da postoje nove ideje o tome kako Sjedinjene Države mogu konstruktivno da angažuju ljude širom sveta i mirno koegzistiraju sa drugim nacijama.
Međutim, da bismo došli do te budućnosti, moramo gledati unutra. Nije dovoljno braniti ideju inostrane pomoći ili se suprotstaviti teritorijalnoj agresiji; takođe moramo postati ona vrsta nacije koja je u stanju da vidi svoj sopstveni interes kao povezan sa nečim većim od hirova moćnika.

Molimo vas da razmislite o vašoj novčanoj pomoći
Forumu za bezbednost i demokratiju.

DONIRAJTE ODMAH