Srbija i moskovske veze
Vlada Republike Srbije u skupštinsku proceduru uputila je predlog zakona.o saradnji MUP Srbije i Federalne službe obezbedjenja Rusije. Ćutanje i pritajene sumnje glede ove teme prekinuo je tekskom na svom blogu ZORAN ČIČAK ukazujući na niz ozbiljnih pitanja pod originalnim naslovom ''Moskovske veze: sve kontroverze sporazuma o saradnji MUP Srbije i Federalne službe obezbeđenja Rusije'' koji je objavljen u njegovom blogu na portalu zorancicak.wordpress.com 09. marta 2018.
Zoran Čičak
Ove nedelje je Vlada Republike Srbije u skupštinsku proceduru uputila predlog jednog zanimljivog zakona. Radi se o Zakonu o potvrđivanju sporazuma između Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije i Federalne službe obezbeđenja Ruske federacije o saradnji i zajedničkom delovanju.
Sve oko ovog dokumenta zavređuje intenzivnu pažnju kritičke javnosti: način na koji je pripremljen, procedure koje su primenjene, njegova sadržina i, konačno, međunarodni kontekst u kojem se donosi. Ova pitanja razmotrićemo u našoj današnjoj analizi.
Najpre, link koji vam dajemo uz ovaj tekst nije slučajno iz oktobra 2016. godine: tog dana je visoki ruski bezbednosni zvaničnik, Nikolaj Patrušev, tada u poseti Beogradu, najavio zaključenje ovog sporazuma. Šta je tom prilikom rekao Patrušev? Nešto slično, ali ipak nešto drugo od onoga što ove nedelje razmatraju narodni poslanici.
http://rs.n1info.com/a203953/Vesti/Vesti/Ruski-bezbednosni-zvanicnik-u-Srbiji.html
Najpre, on je pomenuo „Memorandum o uzajamnom razumevanju“ između Saveta bezbednosti Ruske federacije i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Rekao je, takođe, da „takav akt ne bi imao pravno obavezujući karakter niti status međunarodnog ugovora“. Rekao je Patrušev i da „imamo tipski nacrt takvog dokumenta, koji imamo sa najpoverljivijim partnerima“. Rekao je, konačno i da se nada da „ćemo uspeti i sa vama da usaglasimo takav nacrt i da ga potpišemo sledeće godine, na marginama međunarodne konferencije o bezbednosti.“
Sledeća godina, o kojoj je Patrušev tada pričao, bila je 2017. godina. Nacrt je zaista i potpisan – 23. maja te godine, u Moskvi, između ministra unutrašnjih poslova u tadašnjoj tehničkoj vladi Republike Srbije, Nebojše Stefanovića i Dmitrija Viktoroviča Kočneva ispred Federalne službe obezbeđenja Ruske federacije.
Ozbiljne kontroverze
Ovde se već javljaju prve – u nizu – ozbiljnih kontroverzi koje prate ovaj međunarodni sporazum i okolnosti pod kojima je on zaključen.
Prva se tiče njegovog naziva i ugovornih strana: dok je Patrušev, oktobra 2016. govorio o „Memorandumu o uzajamnom razumevanju“, Stefanović, maja 2017. potpisuje „Ugovor o saradnji i zajedničkom delovanju“. Patrušev je najavio, izričito, akt koji „ne bi imao pravno obavezujući karakter niti status međunarodnog ugovora“, Stefanović, opet, potpisuje ugovor.
Druga kontroverza tiče se ustavnih i zakonskih ovlašćenja Nebojše Stefanovića da, u tom trenutku, potpisuje bilo kakav međunarodni ugovor. Naime, da podsetimo još jednom, 23. maja 2017. godine vlada Republike Srbije je bila u tzv. tehničkom mandatu, odnosno, po članu 17. Zakona o vladi, ona je mogla da obavlja samo „tekuće poslove“ i nije mogla da donosi „propise, izuzev ako je njihovo donošenje vezano za zakonski rok ili to nalažu potrebe države, interesi odbrane ili prirodna, privredna ili tehnička nesreća.“ Međunarodni ugovor je, svakako, propis, pošto on predstavlja sastavan deo pravnog poretka Republike Srbije.
U maju 2017. godine nije bilo nikakvih prirodnih, privrednih ili tehničkih nesreća, koje Zakon o vladi predviđa kao jedan izuzetak od ovog ograničenja postavljenog u pogledu kapaciteta tehničke vlade.
Da li su u to vreme postojali, i koji su to bili, „interesi odbrane“ koje Zakon predviđa kao drugi izuzetak? Mislim da bi o tome, ove nedelje, narodni poslanici trebalo da postave pitanje Vladi Republike Srbije kao predlagaču ovog zakona.
Međutim, kontroverze oko procedure se ovim ne iscrpljuju.
Kao što smo videli, od 23. maja prošle godine, do marta ove godine, nije pokrenuta procedura za ratifikaciju ovog Ugovora u Narodnoj skupštini. Vlada je predlog zakona o potvrđivanju sporazuma uputila u Narodnu skupštinu tek sredinom oktobra 2017, a na njen dnevni red predlog je stavljen tek ove nedelje.
Zašto je procedura kasnila devet meseci, po kom osnovu je sporazum bio primenjivan u međuvremenu, zašto je sada ipak pokrenuta i da li je uopšte bila i neophodna?
Pođimo najpre od ovog drugog pitanja. U članu 14. Zakona o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (2013) predviđeno je da:
„Narodna skupština potvrđuje međunarodne ugovore vojne, političke i ekonomske prirode, ugovore kojima se stvaraju finansijske obaveze za Republiku Srbiju, ugovore koji zahtevaju donošenje novih ili izmenu važećih zakona i ugovore kojima se odstupa od postojećih zakonskih rešenja.“
Svi ostali međunarodni ugovori ne podležu postupku potvrđivanja (ratifikacije).
Ako pogledamo sadržinu Sporazuma između Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i Federalne službe obezbeđenja Ruske federacije, očigledno je da se radi o tzv. tehničkom sporazumu – njegov predmet je „jačanje i obezbeđenje odnosa saradnje u oblasti obezbeđenja štićenih lica“ – koji, već na prvi pogled sigurno, nije ni vojne, ni političke ni ekonomske prirode, niti stvara finansijske obaveze za Republiku Srbiju, niti zahteva donošenje novih ili izmenu važećih zakona. Zbog čega onda uopšte podleže proceduri potvrđivanja u Narodnoj skupštini?
To je drugo pitanje koje bi narodni poslanici ove nedelje trebalo da postave predlagaču. Običnim čitanjem člana 14. Zakona o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora, međutim, možemoda zaključimo da se, verovatno, radi o jedinom preostalom osnovu po kojem se međunarodni ugovori šalju na ratifikaciju: o „odstupanju od postojećih zakonskih rešenja“.
Dakle, od kojih postojećih zakonskih rešenja u oblasti bezbednosti Republika Srbija odstupa sporazumom koji je Nebojša Stefanović zaključio sa Dmitrijem Kočnevim?
Važna i ozbiljna pitanja
Ovde dolazimo do druge grupe pitanja, koja se tiču sadržine samog sporazuma.
Prvo, pada u oči da se ovde ne uopšte radi o međunarodnom ugovoru koji zaključuju dve države (Republika Srbija i Ruska federacija) nego dva državna organa (Ministarstvo unutrašnjih poslova i Federalna služba obezbeđenja). U tom smislu, pitanje je za eksperte koji se bave ustavnim i međunarodnim pravom da li ovaj dokument uopšte spada u definiciju međunarodnog ugovora predviđenu članom 2. Zakona o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih ugovora:
„Međunarodni ugovor je ugovor koji Republika Srbija zaključi u pisanom obliku sa jednom ili više država ili međunarodnih organizacija…“
Drugo, očigledna je i izrazita asimetričnost sporazuma: sa jedne strane, partner je Ministarstvo a sa druge jedna federalna služba koja nije u statusu ministarstva – ona nije, neposredno, deo vlade Ruske federacije.
Adekvatan partner ruske Federalne službe obezbeđenja bila bi, na primer, Uprava za obezbeđenje MUP Srbije. Neko će reći da ta uprava nema status pravnog lica pa ne može ni da zaključuje međunarodne sporazume? Nema, u tom smislu, ni samo Ministarstvo unutrašnjih poslova. I ono je deo državne uprave, koje zaključuje sporazume u ime i za račun Republike Srbije – ako može, dakle, međunarodni ugovor da zaključi Ministarstvo, mogla je, po istoj toj logici, i njegova uprava.
Treće, zbog čega ovaj sporazum nije ratifikovala i Državna duma Ruske federacije? Pregledom zakonodavne aktivnosti ruskog parlamenta u periodu od 2006. godine, kada je Republika Srbija postala subjekt međunarodnog prava, do danas može se pronaći samo jedan jedini međunarodni ugovor između Ruske federacije i Srbije koji je Duma ratifikovala: onaj o zaštiti ruskih vojnih spomenika na teritoriji Srbije i srpskih vojnih spomenika na teritoriji Rusije, iz 2014. godine. Ako ovaj sporazum, prema ruskim propisima, ne podleže ratifikaciji (a, videli smo, ne podleže ni prema srpskim) zbog čega je on, ipak, upućen narodnim poslanicima?
Četvrto, Republika Srbija i Ruska federacija uređuju režim obaveštajne, bezbednosne i fizičke zaštite štićenih lica, na svojim teritorijama, u skladu sa sopstvenim propisima. Ovo je svakako par ekselans primer materije u kojoj država manifestuje svoju suverenost: načine, uslove i procedure upotrebe ovlašćenja koja spadaju u tzv. monopol sile. Odstupanja od načela apsolutne suverenosti, u uporednom ustavnom pravu, moguća su jedino u slučaju država koje su članice međunarodnih vojnih saveza – tu se određene suverene funkcije prenose na savez čiji je država član.
Republika Srbija nije član međunarodnih vojnih saveza – i režim Aleksandra Vučića to često, u svojim propagandnim kampanjama ponosno ističe. Prema tome, ne postoji nikakav osnov da se ovlašćenja koja spadaju u tzv. „monopol sile“ dele sa drugim državama.
Peto, u članu 2. stav 1, tačka đ) Sporazuma, kao jedna od oblasti u kojoj Strane (MUP Republike Srbije i FSO Ruske federacije) ostvaruju „zajedničko delovanje i koordinaciju“ navodi se i slučaj „razrade i realizacije zajedničkih aktivnosti za neutralizaciju kompjuterskih napada na državne informacione resurse od vitalnog značaja“.
Kao što vidimo, ovde se više ne radi samo o razmeni informacija u pogledu eventualnog ugrožavanje štićenih ličnosti (visoki državni zvaničnici prilikom međusobnih poseta) ili objekata (diplomatsko-konzularna predstavništva). Takva razmena je uobičajena između svih država sveta, i nigde se ne reguliše međunarodnim ugovorima koji podležu ratifikaciji u parlamentu nego, po pravilu, tehničkim memorandumima između nadležnih službi a na retko – u sadašnje vreme elektronskih komunikacija posebno – i običnom razmenom poruka, otvorenih ili kriptovanih, zavisno od sadržine.
Međutim, sa ruskim partnerima je Nebojša Stefanović potpisao i nešto više: „zajedničko delovanje“ u cilju „neutralizacije kompjuterskih napada“. Ovo otvara nekoliko ozbiljnih pitanja:
Prvo, imaju li nadležne službe Republike Srbije dovoljno kapaciteta da takve „kompjuterske napade“ neutrališu same, bez pomoći stranih partnera?
Drugo, ako već nemaju, po kojim kriterijumima i iz kojih razloga je kao preferencijalni partner izabrana baš ruska služba?
Treće, koje će faktičke poluge upravljanja srpska strana predati ruskoj kad ovaj sporazum počne da se sprovodi? Fizički pristup njihovih eksperata državnim serverima? Korisničke baze Telekoma? Uvid u identitet naloga korisnika na društvenim mrežama? Šta je sve tačno „zajedničko delovanje“?
Narodni poslanici, evo vam još jednog pitanja za sutra.
Širi medjunarodni kontekst i implikacije
Na ovom mestu, neophodno je i da se osvrnemo na širi međunarodni kontekst u kojem se ovaj dokument donosi, i na njegove moguće međunarodne implikacije.
U mnogim zemljama sveta – najčešće se, naravno, u javnosti govori o SAD, ali ovaj problem je prisutan i u Kanadi, Nemačkoj, Francuskoj, Švedskoj – u poslednje vreme aktuelan je problem tzv. ruskog mešanja u njihove unutrašnje stvari, posebno u izborne kampanje, zloupotrebom kompjuterskih resursa.
Američki specijalni tužilac Robert Miler nedavno je podigao i optužnicu protiv 13 ruskih državljana i kompanija koji su se, navodno, time bavili prilikom poslednjih predsedničkih izbora u SAD. EU je takođe vrlo osetljiva na ovo pitanje, u celini, a neke njene zemlje posebno.
Kakvu poruku Srbija šalje svojim partnerima na Zapadu ovakvim sporazumom? Već mogu da zamislim naslove u zapadnoj štampi: „Putinova fabrika botova se iz Sankt Peterburga seli u Beograd“. Čak i ako bismo se saglasili da bi ovakav pristup bio senzacionalistički (ne bi bilo prvi put), to ništa ne bi suštinski promenilo: on bi svakako dodatno uticao na oblikovanje zapadnog javnog mnenja, nesporno na štetu interesa naše zemlje.
Sa pravnog aspekta, ovaj sporazum, međutim, ima još jedan nedostatak On, naime, preti da ozbiljno ugrozi proces evropskih integracija Republike Srbije, dodatno otežavajući naš pregovarački položaj kada se radi o poglavljima 24 (pravda, sloboda i bezbednost) i 31 (zajednička spoljna, bezbednosna i odbrambena politika).
Za narodne poslanike, eto, sutra, još jednog pitanja predlagaču ovog sporazuma: Da li je izvršena harmonizacija ovog zakonskog predloga sa zakonodavstvom EU – procedura inače uobičajena kod svih propisa koji se usvajaju u Narodnoj skupštini Republike Srbije – pre nego što je tekst poslat na potvrdu u parlament?
Umesto zaključka
I na samom kraju, ne možemo da se otmemo jednom vrlo ličnom utisku.
Eksteritorijalnost koja se faktički, na vrlo netransparentan način i bez prethodne javne i stručne rasprave, na osnovu privatnih aranžmana Nebojše Stefanovića i jednog ruskog zvaničnika koji je na crnoj listi Evropske unije, ruskim bezbednosnim službama nudi od strane Republike Srbije nije nešto što se našoj zemlji događa po prvi put.
Sovjetski vojni i civilni savetnici, od 1945. do 1948. godine, pokušavali su da ostvare taj isti status u tadašnjoj Jugoslaviji. A jugoslovenske službe su ih, naravno, u tome sprečavale. Nekada bi prevagu odneli jedni, nekada drugi, kako to već u ovim poslovima obično biva. Sve dok Titu ta igra žmurke nije dosadila pa ih je sve zajedno lepo oterao nazad odakle su i došli.
Dakle, i deda Nikolaja Patruševa je radio manje ili više isto dedi Nebojše Stefanovića što ovaj njemu radi danas.
Ali, čak ni 1946. godine sovjetski savetnici nisu mogli da sanjaju o tome da se lepo ušetaju u OZN-u i tamo na izvolte dobiju kartoteke, podatke o jugoslovenskim građanima, preduzećima, državnim organima, operativne procene, identitete saradničkih veza. I još da im se to pravo garantuje međunarodnim ugovorom. Koji će ratifikovati jugoslovenski parlament.
Uz cinično obrazloženje Nikolaja Patruševa da se radi o “tipskom dokumentu za najpoverljivije partnere”.
***
Objavljeno 6. marta 2018. na portalu http://www.mojizbor.info
https://mojizbor.info/2018/03/srpske-i-ruske-bezbednosne-sluzbe-jacaju-saradnju/
Autor o sebi: Zoran Čičak (1961, Beograd). Pravnik po obrazovanju, investicioni bankar po profesiji, analitičar #malacvecara iz zabave, pisac u slobodno vreme, političar nekada, pobunjenik ponekad. Jugosloven, Partizanovac, levičar i ateista, stalno. Fan Krležinih drama, filmova crnog talasa i muzike 80-tih. Veran prijatelj, još verniji neprijatelj. Ljubitelj škembića i bakalara, zavisno od raspoloženja. Milanov otac i Tanjin muž
* NAPOMENA: Prenošeni tekstovi nisu nužno i stavovi FBD
** Medjunaslovi i bold FBD