NOVA EKIPA ZA STARU IGRU

napisao MILAN JOVANOVIĆ, direktor FBD

Eskalacija etničke netoleratnosti, isključivosti i nasilja na Kosovu i Metohiji na dramatičan način, opet, otvara ne samo pitanja (minimalne) lične i kolektivne bezbednosti, slobode i egzistencije za Srbe i ostale pripadnike nealbanskih naroda na Kosovu i Metohiji, već, ovde, iznova aktuelizuje i pitanje određenja naspram ukupnih srpskih nacionalnih interesa i njihove jasne (re)artikulacije.

Nisu malobrojne interpretacije kako Srbija, naime, još ni dan danas - posle tragičnog i dramatičnog iskustva sa njihovom interpretacijom i tumačenjima u vreme režima Slobodana Miloševića i njegovih političkih satelita, saradnika i aktuelnih naslednika - nije uspostavila novi, savremeni koncept nacionalnog interesa i identiteta.

Dokazi ovakvoj tvrdnji mogu se tražiti i pronaći kako u analizama raznih, dosad donošenih deklaracija i rezolucija o zaštiti tzv. nacionalnih interesa, ali, isto tako i u rezultatima i ishodu vanrednih parlamentarnih izbora na kraju 2003. u kojima su radikali, a onda DSS, prepoznavani kao glavni garanti (očuvanja) srpskih interesa - pri čemu možda sam brojčani odnos dobijenih glasova oličava i uverenje onih koji su glasali, kako su radikali u svojim nacionalnim porukama (ipak!) autentičniji, a u namerama odlučniji.

Gotovo svi akteri na političkoj izbornoj sceni Srbije, koji su se doticali tzv. nacionalnih interesa delovali su naime, ili tako kao da su na (te) izjave o zaštiti i važnosti srpskih interesa bili primorani, ili im se, pak, kad su o njima govorili, nije verovalo - u skladu sa opštom slikom koju su birači o njima imali.

U svakom slučaju, gotovo kompletan "demokratski klub iz revolucionarnog oktobra 2000." nije bio u stanju da istinski (re)definiše pitanje i odgovori šta su to (novi) nacionalni interes ili nacionalna strategija, pa je, ostajući u starom (prošlovekovnom) diskursu, izgubio mogućnost da produktivno odgovara na izazove novog vremena i novog doba.

Miloševićevsko-radikalski nacionalizam zato je lako odolevao (odneo pobedu?!) u suočavanju sa mutnim pojmovima i nejasnim viđenjima srpskih nacionalnih interesa "novih vođa Srbije", sa gledištima potpuno neadekvatnim kako unutrašnjoj političkoj situaciji u Srbiji, tako i njenom međunarodnom okruženju na početku novoga veka.

Kompletan fijasko i poraz jedne nacionalne orijentacije i strategije, koju je Milošević, valja priznati, nasledio, a onda, iz sebičnih interesa i sujete, samo doveo do nesnošljivog i razornog fortisima i krešenda, posle 5. oktobra nije doživljen kao njihov istinski kraj, već više kao pauza u očekivanju novog poluvremena "etničke utakmice".

Niko nije imao (i nema) hrabrosti da kaže kako je ta utakmica završena i izgubljena. Naprotiv kao da jača (pogrešno) saznanje da je ona izgubljena samo zbog igrača, trenera i kapitena, a bez uviđanja da su i istorijski i civilizacijski uslovi i okolnosti potpuno izmenjenji. Međutim, pogotovo danas, svako sastavljanje nove ekipe za igru po starim pravilima čini se kao uzaludan posao i gubljenje vremena.

Među onima koji su svojevremeno (s)rušili Miloševića gotovo da nije bilo spremnih za radikalni raskid s takvom prošlošću.

Što je vreme više odmicalo, kao da se sve više čini(lo) da su koncepti na kojima je Milošević zasnivao svoju politiku bili dobri, a samo On, lično, Milošević Slobodan, loš, grešnik il’ vernik, svejedno. Loš improvizator, takođe - umesto da se prizna pravo stanje stvari, da je sam koncept doživeo i da doživljava nepovratni i nepopravljivi sunovrat i slom. Zato je danas pitanje ko će imati hrabrosti da (ovde) prvi vikne "car je go".

Takav zadatak nacionalnog (ras)trežnjenja DOS (ma-šta-to-nekad- bilo) ne samo da nije obavio, nego nije ni smeo ni umeo da ga prihvati (i to je jedan od bitnih razloga njegovog poraza).
Štaviše, formulisanje nove nacionalne politike, i radikalni obračun sa starom, sve vreme je svesno (svejedno da li iz pragmatičnih ili makijavelističkih razloga) izbegavan.

Povrh svega toga, još više zabune stvoreno je time što je u jednu rasturenu nacionalnu priču ubačena "tema o Srbiji (ka) i (u) Evropskoj uniji, s nadom da će "evropska priča", sama-po-sebi, ispraviti osnovni problem, da se kaže šta je Srbija i šta je srpsko u veku koji je počeo.

Koliko je takav njihov pristup bio pogrešan i još više štetan, može se videti i iz aktuelenih priča o "skretanju Srbije udesno", "o vraćanju Srbije na staro" itd. što je, u osnovi, opet jedna (uvek pri ruci) neučtivo zloupotrebljavanja floskula lenjih ili filistarskih duhova koji nas posmatraju sa, ili u ime, Zapada, a i onih ovde, koji bi da uz takve interpretacije (o)pravdaju vlastiti politički neuspeh, vlastitu duhovnu lenjost i izbegnu vlastitu istorijsku odgovornost za postojeće stanje stvari.

Nigde Srbija nije skrenula, niti se vratila unazad. Ona je tamo gde je i bila - sa jednim razbijenim samopoimanjem, samoviđenjem (sebe) i sa opštim samozavaravanjem u pogledu izbora alternativa za budućnost, uz stalni porast unutrašnjih napetosti i prekih pogleda, koji ne obećavaju baš mnogo dobrog (jer Srbi najteže prolaze kroz epidemije političkih isključivosti i revanšizma).

"Evropska priča" u takvom okruženju nije ni mogla da popravi poimanje nacionalne zadaće i strategije. Štaviše, i sama se (Evropska unija) stala ukazivati kao maglovita ili posve udaljena.

Zato su, pojednostavljeno, ljudi sve to doživljavali i doživljavaju kao nejasan izbor, između biti Srbin i biti Evropljanin - kao nepotrebno i uz to još neizvesno odricanje, jer su se čak i razbijeni nacionalni mitovi činili boljom izvesnošću u odnosu na "ukazivanje Evrope", u kojoj se, iako uz mnogo više para, i dalje javljaju i tzv. novi nacionalizmi.

Ovde se, donekle, može naći kakvo-takvo uporište za, u osnovi nepoštene tvrdnje, i u osnovi nehumano gledanje inteligencije i političara na sopstveni narod - a koje su, se manje ili više sramežljivo, čule iz "dela tzv. progresivnog" DOS, da je "srbijansko biračko telo desničarsko i nacionalističko".

Nesposobnost, nekreativnost, lenjosti, konzervativizam itd. pre svega su atributi koji se u Srbiji moraju pripisati liderima, političkim i duhovnim i tzv. inteligenciji, i medijima.

Ovo sumorno-stanje-stvari sada još više komplikuje poslednja eskalacija etničkih tragedija na Kosovu i Metohiji, dobrodošla onima, i tamo i ovde, koji bi u budućnost - natraške.

Čini se da se upravo na Kosovu i Metohiji plaća ukupna cena ukupne srpske lenjosti i nesposobnosti da se korača u korak s vremenom i istorijom. Cena koja je prethodno već plaćana i naplaćena na prostorima nekadašnje "velike Jugoslavije".

Kosmetske prilike, osim toga, danas, su, naime, najmanje pogodan okvir za upuštanje u takav značajan posao, pre svega zbog stepena etničke podeljenosti i etničkog fundametalizma.

Ako već na sve ovo, iz razumljivih razloga, ranije nismo mogli da imamo odgovore, sada smo sve više, gotovo svakodnevno, primoravani da ih tražimo.

Možda nam u tome poslu mogu pomoći i kolektivna i lična iskustva stečena u dobu Miloševića, dobu iz koga (nam) tek valja izmaći. Izbeći stare zablude (metodološkog) nacionalizma, i stara uverenja da kosmopolitizam može da zameni nacionalizam, to bi danas bilo sasvim dosta za novi početak.

Tekst  objavljen u beogradskom listu DANAS 04. juna 2004. godine