KOSOVSKA I SRPSKA ZBILJA

VJESNIK, Zagreb, Hrvatska,  01. septembra 2010.

Svi pokušaji službenog Beograda da predloženom rezolucijom o Kosovu u Ujedinjenim narodima mijenja realnost neće uroditi plodom. Samostalnost Kosova više nitko ne može dovesti u pitanje pa tu neće pomoći ni rezolucije ni bilo koji potez koji bi revidirao stvarnost.

Činjenica je da Kosovo nisu priznale sve zemlje Europske unije, kao ni mnogo zemalja u svijetu. Na tome, međutim, Beograd ne treba graditi nadu da bi se u budućnosti nešto moglo promijeniti. Vremenom će sve više zemalja priznati Kosovo. Za Srbiju bi bilo bolje da se što prije pomiri s realnošću i okrene svojoj europskoj perspektivi. Kao što to treba učiniti i Priština.

Priča o Kosovu duga je i vrlo delikatna. Ne može se uspoređivati današnje vrijeme s vremenom kada je bivša Jugoslavija bila zajednička država. Danas je stvarnost nešto drugo. Ostaje činjenica da su građani Kosova izborili neovisnost velikim dijelom i na srbijanskom nerazumijevanju novih procesa koji su zavladali Europom, a koji nisu dopuštali neravnopravnost. A kada je riječ o građanima Kosova, oni su zaista u svim kombinacijama zajedničkog života sa Srbijom osjećali tu neravnopravnost.

Sada je jako važno da Kosovo ne ponovi pogrešku pa da Srbi na Kosovu budu u neravnopravnom položaju. Njihova ljudska prava ne smiju biti ugrožena, mora se učiniti sve da budu što prije i više uključeni u život nove države. Ako to ne žele, a mnogo je takvih, onda je to izbor na svakom pojedincu i tu ni nova država ne može učiniti ništa. Može, međutim, stvoriti uvjete za ravnopravnost za sve građane Kosova, bez obzira na nacionalnost, vjeru...

Mirenje s realnošću u političkom životu je vrlo važno. U kosovskom bi slučaju to za Srbiju značilo i otvaranje puta prema europskim integracijama, ali i stvaranje stabilnosti za cijelu regiju. I Beogradu je jasno da bez stabilnosti nema napretka, a ova su područja baš zbog trzavica i raznih napetosti desetljećima nazadovala. Vrijeme treba raditi i u korist zapadnog Balkana, a to prije svega znači da u prvom planu bude kooperativnost, a ne konflikti.

Naravno da je vrlo teško, nakon godina stvaranja negativne atmosfere prema kosovskoj neovisnosti, u Srbiji pokrenuti europski val prema tom pitanju. To bi se još uvijek doživljavalo kao nacionalni poraz nevjerojatnih razmjera, a ne kao demokratski iskorak kojim si Srbija osigurava budućnost. Naravno, na političarima je da procijene što je bolje, pametnije, korisnije i učinkovitije za budućnost Srbije.

Okružje je svoje reklo.

Većina zemalja priznala je Kosovo i sigurno neće podržati srbijanske inicijative da se to mijenja. Uostalom, sve zemlje u regiji žele u Europu, neke su, kao Hrvatska, na kraju velikog posla i sigurno će voditi računa o tome kakav je stav Bruxellesa i većine zemalja Unije o kosovskom pitanju. A on je jasan - država Kosovo je realnost i tu se više ništa ne može mijenjati.

Zato i srbijanska rezolucija u UN-u nema realne šanse. Kada bude odbačena, a to će se najvjerojatnije dogoditi, oni koji su je predložili pokušat će okrenuti realnost. To, međutim, dugoročno politički nije dobar put, pa bi na kraju najviše mogla izgubiti baš Srbija.

Mnogo bi bolje bilo da se pronađe način na koji bi obje susjedne države što bolje surađivale i trgovale te građanima osigurale jamstvo za kvalitetan život. Na taj bi način dobili i Srbija, i Kosovo i regija. (Jurica Körbler)

* naslov FBD