ISTINE I ZABLUDE O NATO SAVEZU

Crnogorski dnevnik Pobjeda  počeo je da od 31. januara 2011. ponedeljkom objavljuje rubriku o evroatlantskim integracijama.  Zajedno sa Vladinim Koordinacionim timom za implementaciju Komunikacione strategije o evroatlantskim integracijama Crne Gore, odgovara se  na pitanja građana Crne Gore – čitalaca Pobjede na  temu predstojećeg članstva Crne Gore  u NATO-u. 

FBD će na svojim stranicama prenositi ovaj serijal uveren da je on od relevantnog interesa i za našu javnost.

Pitanja Pobjedi mogu se inače  slati klasičnom ili elektronskom poštom ili telefaksom.

Adresa: Pobjeda, Bulevar Revolucije 15, Podgorica

E-mail: pisma@pobjeda.me

Fax: (020) 246-701

BROJ OD 06.06.2011.

Ima li i na čemu se konkretno zasniva saradnja između NATO i Rusije ?

Početak saradnje NATO i Rusije započinje 1991. godine sa raspadom Sovjetskog Saveza, nakon čega se sagledava mogućnost saradnje sa ciljem izgradnje bezbjednosti i povjerenja između država članica NATO i Rusije.

Rusija je 1994. godine postala članica Partnerstva za mir, a značajan korak ka uspostavljanju prisnije saradnje NATO sa Rusijom, načinjen je u Parizu, 27. maja 1997. godine, kada je potpisan Osnivački akt o uzajamnim odnosima, saradnji i bezbjednosti između NATO i Ruske federacije (eng. NATO-Russia Founding Act on

Mutual Relations, Cooperation and Security).

Osnivački akt odražava promjenu bezbjednosnog okruženja u Evropi i predstavlja operedjeljenje NATO i Rusije da zajedno grade trajni mir u evroatlantskom regionu.

Konkretna saradnja između NATO i Rusije se ogleda u zajedničkom vojno-političkom djelovanju, uspješan primjer i pokazatelj da je saradnja između NATO I Rusije, ne samo moguća već i neophodna, jeste saradnja u primjeni

Dejtonskog mirovnog sporazuma i stabilizaciji prilika u Bosni i Hercegovini. Zbog specifičnosti tadašnje situacije u Bosni i Hercegovini, aktivno učešće i saradnja na političkom i vojnom planu NATO i Rusije je bilo više nego uspješno.

I pored razlike u stavovima, posebno po pitanju intervencije u SRJ 1999. godine, zbog čega se Rusija povukla iz rada Stalnog zajedničkog savjeta, saradnja na bitnim projektima kao što je očuvanje mira u BiH je ipak nastavljena.

Najzad, Rusija je nakon aktivne diplomatske uloge u okončavanju kosovske krize, učestvovala sa svojim jedinicama i u formiranju KFOR juna 1999. godine.

Nakon toga, iznova se intenzivira saradnja NATO i Rusije, posebno nakon dva bitna događaja:

- NATO je ponudio pomoć u spasavanju posade, kada se desila nesreća na ruskoj podmornici  Kursk,12. avgusta 2000. godine.

- Nakon terorističkih napada na SAD, 11. septembra 2001. godine, Rusija je otvorila svoj vazdušni prostor za potrebe vojnih operacija protiv talibana u Avganistanu, stavljajući na raspolaganje obavještajne podatke kao podršku borbi protiv terorizma.

Osim toga, Ruska misija pri NATO uspostavljena je u martu 1998. godine, a u februaru 2001. godine, NATO je otvorio svoju Kancelariju za informacije u Moskvi, čija je svrha da unapređuje međusobno\ povjerenje i razumijevanje, obaviještavajući

rusku javnost o aktivnostima NATO i saradnji NATO i Rusije. Takođe, 2003. godine

uspostavljena je i direktna specijalna telefonska linija između kancelarija generalnog sekretara NATO i ministra odbrane Rusije.

U skladu sa pozitivnim razvojem međusobnih odnosa, došlo je do stvaranja Savjeta NATO-Rusija (eng. NATO-Russia Council, NRC) tokom samita NATO-Rusija,

u Rimu, maja 2002. godine. U vezi sa postignutim sporazumom o načelima strateškog partnerstva NATO-Rusija i utvrđivanjem oblasti daljeg razvoja političke i

vojne saradnje, uspostavljen je I novi forum Stalni zajednički savjet NATO-Rusija (eng. Permanent Joint Council, PJC). Ovaj Savjet uspostavio je okvir za saradnju,

izgradnju međusobnog povjerenja i konsultacije o bezbjednosnim pitanjima od obostranog interesa između Alijanse i Rusije. Savjet se redovno sastajao

na nivou ambasadora, kao i ministara spoljnih poslova i odbrane, a po potrebi i na nivou šefova država ili vlada.

Tokom posjete generalnog sekretara NATO, Jap de Hop Shefera Moskvi, aprila 2004. godine, potpisani su sporazumi o uspostavljanju ruskih vojnih kancelarija za vezu, pri obje NATO strategijske komande.

Konačno, Rusija se, 2006. godine, sa jednom raketnom fregatom, aktivno pridružila pomorskoj antiterorističkoj operaciji NATO u Mediteranu, Aktivno nastojanje (eng. Active Endavour).

Danas, Savjet NATO-Rusija okuplja 28 država članica NATO i Rusiju, u okviru foruma koji je proširio mogućnosti za zajedničko dogovaranje i djelovanje u oblastima

od obostranog značaja, zamijenivši dotadašnji Stalni zajednički savjet NATO-Rusija.

Najvažnija osobenost Savjeta NATO-Rusija je ta da se međusobna saradnja zasniva na principu jednakosti i konsenzusa.

Između ostalog, u okviru Stalnog zajedničkog savjeta, NATO i Rusija razvili su saradnju u sljedećim oblastima:

•borba protiv terorizma,

• upravljanje krizama, pripremljenost za reagovanje na vanredne situacije u civilnom sektoru, kao i moguće zajedničke akcije, uključujući misije očuvanja mira.

• sprečavanje širenja oružja za masovno uništenje,

• kontrola naoružanja,

• protivraketna zaštita zone operacije,

• logistika,

• reforma sistema odbrane.

• civilna zaštita i

• naučna saradnja.

U novom Strategijskom konceptu NATO-a za period od 2010. do 2020. godine, posebno je istaknuto da je Saradnja između NATO I Rusije je od strateškog značaja, za mir, stabilnost i bezbjednost. NATO ne predstavlja opasnost za Rusiju. Naprotiv, NATO želi da ima pravo strateško partnerstvo sa Rusijom i ponašaće se u skladu sa tim, očekujući isto od Rusije.

NATO želi da unaprijedi političke konsultacije i praktičnu saradnjusa Rusijom u oblastima zajedničkih interesa, uključujući I raketne odbrane, borbu protiv terorizma, borbu protiv narkotika, piratstva i promovisanja šire međunarodne bezbjednosti.

BROJ OD 30.05.2011.

Šta je to interoperabilnost ?

Interoperabilnost predstavlja sposobnost snaga NATO i snaga zemalja partnera, da zajednički realizuju obuke, vježbe kao i da uspješno realizuju povjerene misije

i zadatke u međunarodnom okruženju.

Da bi oružane snage različitih država dostigle interoperabilnost I uspješno realizovale dodijeljene zadatke u misijama ili operacijama, one treba da budu sposobne da primjenjuju zajedničke procedure i postupke, koriste kompatibilna borbena sredstva, sisteme za komandovanje i kontrolu, kao i zamjenljive logističke servise. Pored toga, oružane snage različitih država treba da se služe zajedničkim jezikom i terminologijom.

Interoperabilnost je postala jedan od važnijih ciljeva zemalja članica i partnera Saveza, sa rastućom potrebom za saradnjom pri razvijanju i održavanju multinacionalnih snaga za sve misije I operacije. Takva saradnja zahtijeva više fleksibilnosti zbog različitosti vojnih formacija različitih zemalja.

Jedan od mehanizama unapređenja stabilnosti u svijetu predstavljaju i operacije odgovora na krizu – operacije podrške miru, humanitarne operacije, operacije

pružanja pomoći prilikom katastrofa, operacije traganja i spasavanja i operacije evakuacije civila.

U operacijama se, pored oružanih snaga država članica, mogu angažovati i snage država partnera i ne-NATO država. Time interoperabilnost dobija globalni karakter i postaje važan termin u procesu reforme oružanih snaga skoro svih država koje učestvuju u procesu evroatlantskih bezbjednosnih integracija.

Upravo stoga, države su ohrabrene da razvijaju, dogovore i implementiraju zajedničke koncepte, doktrine, procedure, kriterijume i oblikovanja radi povećanja operativne efektivnosti Saveza i poboljšanja efikasnosti kod korišćenja raspoloživih vojnih resursa.

Crna Gora, kao država NATO partner, ima potrebu da kroz standardizaciju dostigne punu interoperabilnost vojnih struktura kako bi bila u mogućnosti da u potpunosti odgovori na zadatke Saveza, zajedno s drugim državama učesnicama u misijama i

operacijama.

Za multinacionalne formacije, bitna je zajednička saradnja između svih snaga i jedinica, što zahtijeva značajan nivo standardizacije.

Naročito za partnerske države, identifikacija i implementacija interoperabilnih ciljeva

postaje povećano važna, kao I njihovo uključivanje i integracija u proces standardizacije.

Unutar NATO, standardizacija je razvoj i implementacija koncepata, doktrina, procedura i planova kojima se obezbjeđuje i održava potreban nivo kompatibilnosti,zamjenjivosti ili zajedništva na operativnom, materijalnom i administrativnom polju radi dostizanja interoperabilnosti.

BROJ OD 16.05.2011.

Zbog čega Crna Gora šalje svoje instruktore u Avganistan?

U cilju pružanja doprinosa procesu tranzicije nadležnosti za bezbjednost sa međunarodnih na avganistanske oružane snage, Crna Gora će se uključiti u zajednički projekat Američko-jadranske povelje (A5) i Slovenije kroz  angažovanje instruktora u školi za obuku vojne policije Avganistanske nacionalne armije u Kabulu.

Stav članica NATO, kao I zemalja kontributora u misiji ISAF, jeste da bezbjednosna situacija na terenu dozvoljava da se uskoro počne sa procesom tranzicije u Avganistanu.

Crna Gora je pokazala spremnost da se u kratkom roku uključi u aktivnosti obuke vojne policije avganistanske nacionalne armije u skladu sa svojim mogućnostima,

čime je podržan stav „together in-together out“ (zajedničko sla- nje trupa na određenu teritorijuzajedničko povlačenje trupa sa određene teritorije) u skladu sa

faznim povlačenjem koje će definisati NATO. Do sada veliki progress napravljen je po pitanju obuke avganistanskih snaga bezbjednosti, u obrazovanju I poboljšanju uslova života stanovništva u zemlji.

Da li NATO podržava istraživačke projekte?

NATO Program „Nauka za mir i bezbjednost “ nudi stipendije za praktičnu naučno-tehničku saradnju između naučnika i stručnjaka iz država članica NATO, partnera i zemalja članica Mediteranskog dijaloga o pitanjima bezbjednosti u oblastima civilne

nauke, životne sredine i tehnologije.

Program ima za cilj da razvije koncepte i rješenja za različita bezbjednosna pitanja, koja se mogu podijeliti u dvije kategorije: odbranu od terorizma i suprotstavljanje drugim prijetnjama bezbjednosti.Elektrotehnički fakultet Univerziteta Crne Gore u saradnji sa Ministarstvom odbrane je aplicirao za učešće u ovom NATO programu i dobio potvrdu za finansiranje projekta Modeli simulacije vazdušnih zagađivača u urbanim sredinama u iznosu od 148.000 eura. Kroz realizaciju ovog Projekata nastoje se ostvariti neophodni uslovi za simuliranje i modelovanje prirodnih i tehničko-tehnoloških katastrofa specifičnih za Crnu Goru.

Pored navedenog, NATO program „Nauka za mir i bezbjednost“ finansira i projekat „Harmonizacija karata seizmičkog hazarda zemalja Zapadnog Balkana“, čiji je nosilac Seizmološki zavod Crne Gore. Zemlje učesnice u projektu su, pored Crne Gore, i Hrvatska, Bosna i Hercegovina,

Srbija, Makedonija i Albanija, dok Slovenija i Turska učestvuju pružanjem ekspertske

pomoći. Osnovni cilj ovog projekta je priprema novih karata seizmičkog hazarda regiona, baziranih na modernom naučnom metodološkom pristupu koji će osigurati harmonizaciju parametara hazarda unutar regiona, kao i sa evropskim standardima.

Postoji više različitih programa stipendiranja, među kojima su I oni koji se odnose na naučne stipendije, kao što su NATO-EAPC i Manfred Worner.

Detaljna obavještenja o Programu, mehanizmima za finansiranje, zainteresovani

čitaoci mogu preuzeti na sajtu:www.nato.int/science

BROJ OD 03.05.2011.

Kako povezujete članstvo u NATO sa ekonomskim koristima? Kako će se ulazak u NATO odraziti na crnogorski turizam i da li da očekujemo više turista ili više investitora?

Pored političkih i bezbjednosnih,pristupanje najmoćnijem političko-vojnom savezu donijelo bi Crnoj Gori brojne ekonomske koristi. To je jedan od razloga zbog kojih je Crna Gora učlanjenje u NATO definisala kao osnovni spoljnopolitički i bezbjednosni

prioritet.

Članstvom u ovom savezu, Crna Gora bi potvrdila imidž stabilne I perspektivne zemlje u kojoj ne postoji rizik za investiranje i time stekla brojne ekonomske koristi

koje bi doprinijele povećanju I održavanju dinamičnog ekonomskog rasta.

Crna Gora bi se pridružila zemljama koje imaju epitet „stabilne i bezbjedne ekonomije“ i, kao takva, predstavljala bi povoljan ambijent za privlačenje stranih

investicija.

Iskustva većine od deset novih članica iz centralne i istočne Evrope, koje su u NATO primljene 1999. i 2003. godine, ukazuju na benefite koje su dobile učlanjenjem u savez. Ove zemlje su, nakon pristupanja NATO-u, zabilježile znatan rast stranih direktnih investicija, naročito Češka i Poljska, u kojima su investicije duplirane u odnosu na godinu prije pristupanja, i one su se najvećim dijelom odnosile na osnivanje novih preduzeća. Takođe, slično je iskustvo i Mađarske, koja je doživjela bum tzv. greenfield investicija.

Takođe, sve zemlje koje su NATO članice pripadaju društvu najprosperitetnijih zemalja posljednjih 60 godina.

Članstvo Crne Gore u NATO imalo bi, takođe, i značaja za turizam, tim prije što je, pored prirodnih ljepota, kulturno-istorijskih spomenika, odmora i zabave, za turiste

bitna i opšta bezbjednost, odnosno ima li bojazni od izbijanja sukoba i destabilizacije u određenoj državi.

Poznato je da su zemlje članice NATO-a obilježene na svim turističkim mapama, što

kod savremenog turiste uliva osjećaj sigurnosti i predstavlja dodatni podsticaj da posjeti i boravi u zemlji u kojoj je sigurnost zagarantovana.

Posebnu pažnju zaslužuje analiza Hrvatskog članstva u NATO, kao bivše republike SFRJ, koja ima vrlo slične potrebe kao i Crna Gora. Još od momenta uključenja

u Partnerstvo za mir 2000. godine, ekonomski efekti su postali jasno vidljivi od kada su se prihodi od turizma do 2007. godine u Hrvatskoj četvorostruko uvećali.

Stoga se može zaključiti da će članstvo u NATO pozitivno uticati na razvoj turizma i povećanje prihoda kroz percepciju Crne Gore kao bezbjedne destinacije.

O tome na najbolji način svjedoče iskustva poznatih turističkih destinacija, članica NATO: Italije, Francuske, Španije, Portugala, kao i novih članica Bugarske I Hrvatske, koje svoj turistički razvoj dijelom duguju i činjenici da su članice NATO.

Kakva je uloga NATO u osiguravanju energetske bezbjednosti?

Snabdijevanje energentima jedan je od najvažnijih strateških ciljeva razvijenih država. Energetska bezbjednost u tom smislu je veoma važna za rast i razvoj kako ekonomije, tako i drugih privrednih grana svake države.

Na energetsku bezbjednost u XXI veku utiče mnoštvo faktora, od ratova, ličnih i nacionalnih interesa, pa do političkih previranja. Kako bi se unaprijedila energetska

bezbjednost, potrebno je postići jedan širi politički konsenzus.

Dakle, globalno posmatrano, problem energetske bezbjednosti se odnosi na rješavanje izazova u snabdijevanju energentima, pri čemu se podrazumijeva dugoročna sigurnost isporuke energenata u energetski sektor. Veliki

problem u svijetu predstavlja različita dostupnost resursima koju zemlje imaju.

Značaj energetske bezbjednosti se sve više ogleda i u zaštiti od rastućeg trenda svjetskog terorizma, čije akcije su sve više usmjerene na rafinerije, naftna postrojenja, brodove.

Upravo zbog velike važnosti ovog pitanja, još u aprilu 1999. godine, Sjevernoatlantski savjet je u Strateškom konceptu istakao da bi poremećaj vitalnih resursa mogao uticati na bezbjednosne interese Saveza. Zato je NATO dao svoju podršku koordinaciji medjunarodnih napora za procjenu rizika energetske infrastrukture I za njihovo poboljšanje.

Kako se navodi u novom strateškom konceptu, koji je usvojen na Samitu u Lisabonu novembra 2010. godine, zemlje se sve više oslanjaju na vitalne komunikacije, transport i tranzitne puteve od kojih zavise međunarodna trgovina, energetska bezbjednost I prosperitet. Neophodni su veći međunarodni napori da bi se povećalanjihova otpornost na napade i smetnje. Kako se sve veći dio svjetske energetske potrošnje transportuje širom svijeta, tako su i energetske isporuke izloženije ometanjima.

Tom prilikom, lideri Evrope I Amerike, Herman van Rompej, Žoze Manuel Barozo, Ketrin Ešton, Barak Obama i Hilari Klinton sastali su se na marginama Samita NATO u Lisabonu i razgovarali o globalnim izazovima u bezbjednosnim pitanjima.

Sastanku na najvišem nivou prethodio je Savjet za energiju na kojem su dvije strane razmatrale načine na koje se može poboljšati energetska bezbjednost, prije

svega kada je u pitanju jedna od gorućih tema - snabdijevanje EU prirodnim gasom.

Upravo ova ključna energetska ograničenja, koja su povezana sa životnom sredinom i resursima, uključujući zdravstvene rizike, klimatske promjene, nedostatak vode i povećane energetske potrebe, dodatno će uticati na kreiranje buduće bezbjednosne sredine u oblastima od značaja za NATO. Energetska bezbjednost će, stoga , imati potencijal da znatno utiče na planiranje i operacije NATO, ističe se u novom

strateškom konceptu.

Potrebno je osigurati da NATO ima pun spektar mogućnosti neophodnih za odvraćanje i odbranu od prijetnji za bezbjednost stanovništva zemalja članica, I stoga NATO želi da razvije sposobnost doprinosa bezbjednosti izvora energije, uključujući i zaštitu ključne energetske infrastructure i tranzitnih oblasti I puteva, saradnje sa partnerima na tom pitanju, i konsultacija sa saveznicima po osnovu strateških procjena i planiranja vanrednih situacija kada je u pitanju energetska bezbjednost.

BROJ OD 25.04.2011.

Da li ćemo ulaskom u NATO našu obalu prepustiti drugima, koji će tu tražiti pogodno mjesto za vojne baze? (Penzioner iz Pljevalja)

Kada je u pitanju proces učlanjenja Crne Gore u NATO, jedna od zabluda je i da će članstvo rezultirati izgradnjom vojnih baza na  teritoriji Crne Gore.

Treba naglasiti da otvaranje vojnih baza ne predstavlja jedan od uslova za članstvo u NATO.

O tome na najbolji način svjedoči i činjenica da NATO nema baze u svim državama članicama.

NATO u državama članicama ne može graditi baze bez njihove prethodne saglasnosti.

Budući da je pitanje bezbjednosti od presudnog značaja za razvoj turizma u svim državama, kao i da članstvo u NATO pruža mogućnost korišćenja velikog broja programa koji se odnose na unapređenje životne sredine, članstvo Crne Gore u NATO može imati samo pozitivan uticaj na održivi razvoj.

BROJ OD 18.04.2011.

Što je generalni sekretar NATOa? Donosi li on sve odluke u NATO, pa i one o vojnim intervencijama?

Generalni sekretar NATO (Secretary General, SG) najvažniji je zvaničnik NATO koji govori i nastupa u ime Saveza. Generalni sekretar je, uobičajeno, istaknuti državnislužbenik visokog ranga kojeg nominuju  vlade država članica, a postavlja Sjevernoatlantski savjet, na period od četiri godine.

Budući da je tradicionalno glavnokomandujući Vrhovne komande savezničkih snaga u Evropi (SHAPE) Amerikanac, tako je tradicionalno generalni sekretar  Evropljanin.

Generalni sekretar pripada civilnoj strukturi NATO i smješten je u NATO sjedištu u Briselu. On je predsjedavajući Sjevernoatlantskog savjeta, Komiteta za planiranje  odbrane, Grupe za nuklearno planiranje, kao i drugih najvažnijih komiteta i savjeta NATO.

On se nalazi i na čelu Međunarodnog sekretarijata NATO. Takođe, titularni je predsjedavajući drugih visokih odbora NATO.

Generalni sekretar NATO unapređuje i usmjerava procese savjetovanja i donošenja odluka u okviru Saveza i ima značajan uticaj na proces odlučivanja. On može da predloži temu za diskusiju i može da iskoristi svoj položaj kao nezavisan  nepristrasan predsjedavaj ući da usmjeri diskusiju u pravcu konsenzusa u interesu Saveza u cjelini. On ima pravo pomoći savjetom u slučajevima neslaganja među zemljama članicama.

Međutim, generalni sekretar nema moć da preuzme na sebe političke odluke i može samo da nastupa u ime NATO do granice do koje se slože vlade država članica.

On je takođe i glavni govornik u ime Saveza, glavni je predstavnik Saveza bilo za vanjske odnose bilo za komunikaciju ili za kontakte s vladama članicama, kao i sa medijima.

Rad Sjevernoatlantskog savjeta i njegovih podređenih odbora pomaže Međunarodni Sekretarija (International Staff, IS). Generalni sekretar nalazi se i na čelu Međunarodnog sekretarijata. To znači da je odgovoran za upravljanje  međunarodnim osobljem kao cjelinom.

Sam Međunarodni sekretarijat postoji da bi pružao podršku   u radu predstavnika država članica  na različitim odborima i na različitom nivou predstavljanja. Čine ga zaposleni iz zemalja-članica,  bilo regrutovani direktno od NATO  ili poslati od svojih vlada. Članovi  Međunarodnog sekretarijata su odgovorni generalnom sekretaru i u formalnom smislu su odanisamom Savezu u vrijeme svog zaposlenja  na tom mjestu.

Generalni sekretar je zajednički predsjedavajući ( s predstavnikom  Rusije te počasnim predsjednikom - predstavnikom zemlje NATO  članice) Savjeta NATO-Rusija. Zajedno s ukrajinskim predstavnikom,  zajednički je predsjedavajući Komisije NATO-Ukrajina.

Kontinuirano radi na različitim  temama važnim za Savez i zemlje  partnere. Zamjenik generalnog

sekretara pomaže generalnom sekretaru u obavljanju dužnosti izamjenjuje ga u odsutnosti.

Dužnost generalnog sekretara sada  obavlja bivši danski premijer Anders Fog Rasmusen. On je izabran za generalnog sekretara  na samitu NATO u Strazburu i  Kelu početkom aprila 2009. godine odlukom na sastanku na vrhu Sjevernoatlantskog savjeta. Rasmusen je preuzeo tu funkciju od Jap de Hop Shefera, koji je sa tog položaja otišao poslije pet i po godina  provedenih na čelu zapadne vojne alijanse.

Jedan od najpoznatijih bivših generalnih sekretara NATO je i Havier Solana, bivši ministar vanjskih poslova španske vlade, koji je bio na toj funkciji od kraja 1995. do  oktobra 1999. godine. Solanin mandat na mjestu generalnog sekretara Alijanse obuhvatao je period intenzivnog angažovanja NATO na Balkanu. Solana je napustio NATO 1999. godine da bi postao generalni sekretar Savjeta EU i njen prvi „visoki predstavnik“ za zajedničku spoljnu i bezbjednosnu politiku.

BROJ OD 11.04.2011.

Zašto je posebna „procedura tišine“ u NATO? (Studentkinja političkih nauka, Podgorica)

NATO nije nadnacionalna organizacija, već savez nezavisnih suverenih država koje su odlučile da dobrovoljno sarađuju, radi odbrane zajedničkih interesa. Redovno se konsultuju o zajedničkim pitanjima, ali ne postoji NATO centralno tijelo koje im nalaže da to rade, niti može bilo koja od zemalja članica saveznicima nametati svoj stav ili mišljenje.

Prirodna je posljedica ovih osnovnih principa rada unutar NATO da se sva tijela saveza sastoje od predstavnika svih zemalja članica, čija je uloga, doslovno, da saveznicima predstave stavove svoje zemlje. Upravo ta kultura konsultacija unutar NATO postala je jedinstven pokazatelj dinamičke i funkcionalne kooperativnosti zemalja saveza danas.

Odluke u NATO-u se donose isključivo i samo na osnovu konsenzusa, tj. opšte saglasnosti. Iz tog razloga, ne postoji sistem glasanja kao u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija ili princip kvalifikovane većine kao u Evropskoj uniji. Umjesto toga, postoji takozvana „procedura tišine” (silence procedure), koja podrazumijeva intenzivne konsultacije među delegacijama i izradu nacrta odluke od strane Međunarodnog sekretarijata NATO. Odluka se potom dostavlja nacionalnim vlastima.

Ukoliko u zadatom vremenskom roku niko ne „prekine tišinu” odluka se automatski usvaja. Ukoliko makar jedan od predstavnika zemalja članica „prekine tišinu” to znači da odluka nije usvojena. To znači da su političke konsultacije vitalni dio procesa donošenja odluka.

Sva NATO tijela su sačinjena od predstavnika zemalja članica, čija je uloga da predstave gledište svoje zemlje saveznicima i da izvještavaju sopstvene vlade o stavovima drugih saveznika.

Naravno, moguće je da razlike u gledištima i stavovima ne mogu da se usklade. U tom slučaju, pojedinačna zemlja članica je slobodna da nastavi sa svojim izabranom

pravcem djelovanja.

Ni jedna zemlja nije primorana da preduzme akcije ili da donese odluke protiv svoje volje. Generalno, međutim, duh kompromisa i osjećaj za zajednički interes I ciljeve obezbjeđuju da uprkos razlikama u mišljenju, postoji dovoljan zajednički osnov da se

dođe do sporazuma.

Jednom donijeta, odluka saveza predstavlja zajednički stav svih država članica.

 4

BROJ OD 04.04.2011.
 

Je li kontakt ambasada NATO ustvari misija i šta ona radi u našoj zemlji?

Zabluda je da je kontakt ambasada misija NATO u jednoj zemlji. Kontakt ambasada (Contact Point Embassy - CPE) je pod kontrolom Ministarstva vanjskih poslova ili odbrane jedne državečlanice u drugu državu, a koja radi u skladu sa postupcima u NATO. Kontakt ambasada nije diplomatska misija koja bi zvanično zastupala NATO.

Mreža kontakt ambasada Alijanse formirana je 1992. godine kao podrška Sjevernoatlantskom savjetu saradnje (NACC), koji je 1997. godine transformisan u Savjet evroatlantskog partnerstva (EAPC).

Kontakt ambasada NATO igra ključnu ulogu u prenosu informacija između NATO (i njegovog Sektora za javnu diplomatiju) i partnerske zemlje. Među glavnim zadacima kontakt ambasade NATO su:

širenje informacija o NATO, njegovim aktivnostima i politici u odnosu na ključne primaoce: vladine institucije, skupštinu I njene odbore, medije, stručne I akademske krugove, vojne predstavnike, ključne zainteresovane privredne subjekte, nevladine

organizacije i širu javnost;

savjetodavne aktivnosti u identifikaciji važnih kontakata i informativnih potreba, kao i u pripremi posjeta predstavnika Alijanse;

logistička i organizaciona pomoć prilikom posjeta vojnih i civilnih predstavnika;

učešće u ovim aktivnostima;

sačinjavanje i slanje izvještaja I drugih vijesti o događajima relevantnim sa stanovišta NATO, kao i izvještaja o svom radu;

evaluacija efikasnosti aktivnosti realizovanih od NATO.

Ambasada Republike Slovenije od 1.1.2011. izvršava funkciju kontakt ambasade NATO u Crnoj Gori. Republika Slovenija je u funkciji kontakt ambasade NATO prethodno bila aktivna u Austriji i Makedoniji.

Prethodna kontakt ambasada u Crnoj Gori bila je ambasada Republike Mađarske, koja se tokom svog mandata fokusirala na tri bitne stvari: da pomogne različitim profesionalnim aspektima priprema za integracije, da posluži kao veza između NATO štaba i Podgorice i omogući lakše direktne kontakte, i da učestvuje u radu na povećanju svijesti javnosti o pitanjima koja se tiču NATO.

Da li NATO ima sopstvenu vojsku koja ratuje?

Zabluda je da NATO ima sopstvenu vojsku. Istina je da sve zemlje članice, koje učestvuju u vojnom aspektu Saveza, zajednički čine integrisane vojne strukture Saveza. Cjelokupna vojna imovina ostaje pod nacionalnom komandom i kontrolom sve do vremena kada su potrebne NATO za određenu namjenu (odnosno u sukobu ili krizi, ili u mirovnim operacijama). Pored toga, NATO posjeduje i određene kapacitete u zajedničkom vlasništvu i u nadležnosti Saveza, kao na primjer avion „awacs“ za otkrivanje radarskih aviona.

Da li u NATO odlučuju samo velike sile?

Zabluda je da samo velike sile imaju pravo glasa pri odlučivanju o pitanjima u NATO. Sve odluke NATO se donose konsenzusom , nakon rasprave I konsultacija između država članica.

Alijansa se bazira na zajedničkoj predanosti i praktičnoj saradnji između nezavisnih suverenih država, u oblasti odbrane i bezbjednosti. Stoga ne postoje glasačke procedure, a sve odluke se donose na bazi opšte saglasnosti. To znači da su političke

konsultacije vitalni dio procesa donošenja odluka. Glas svake države vrednuje se jednako, svaka država ima jedan glas bez obzira na veličinu, broj stanovnika, bruto društveni proizvod ili neko drugo svojstvo, a pokrenute su i četiri finansijske

BROJ OD 28.03.2011.

Da li je istina da zemlja članica ne može nikad da napusti NATO?

Zabluda je da zemlje članice ne mogu da izađu iz Alijanse. Naime, bila koja zemlja članica NATO može da podnese zahtjev za povlačenje iz NATO. Na primjer, Francuska se 1966. godine povukla iz vojne strukture Saveza, iako je formalno ostala članica NATO.

U martu 2009. godine, nakon 43 godine, Francuska je ponovo ušla u zajedničku komandu NATO, te objavila svoj povratak u integrisane strukture. Od tada daje svoj puni doprinos NATO mirovnim operacijama.

Da li će ulazak u NATO negativno uticati na turizam i zaštitu životne sredine, kao i na sveukupni prosperitet Crne Gore?

Naprotiv, države članice NATO su među najposjećenijim turističkim destinacijama u Evropi I svijetu, kao npr. Hrvatska, Španija, Italija, Grčka, Turska i druge.

Građani zemalja članica NATO najveći su turistički potrošači, ali u isto vrijeme i najznačajniji ponuđači turističkih usluga, a države članice NATO imaju najviše ekološke standarde na svijetu, te dijele znanja i iskustva na različitim područjima, uključujući i zaštitu životne sredine. Pritom se ne raspravlja samo o smanjenju negativnog uticaja vojnih aktivnosti na životnu sredinu, već i o zaštiti životne sredine u civilnom kontekstu.

Prijemom u NATO, državama se daje svojevrsno priznanje da su stabilne i sigurne, što svakako pogoduje povećanju obima stranih investicija i upliva finansijskih sredstava, te raste ugled Crne Gore u međunarodnoj zajednici kao i njen kreditni rejting.

BROJ OD 21.03.2011.

Kako je nastalo i šta su ciljevi Partnerstva za mir?

Padom Berlinskog zida u novembru 1989. godine i formalno je obilježen kraj Hladnoga rata. Veoma brze promjene, koje su se dogodile u Srednjoj i Istočnoj Evropi u vrlo kratkom periodu, primorale su NATO da se suoči sa novom i

sasvim drugačijom vrstom bezbjednosnog izazova.

Za suprotstavljanje hladnoratovskim bezbjednosnim prijetnjama i izazovima, razvijani su potrebni vojni kapaciteti koji su uzrokovali neprekidnu trku u naoružavanju suparnika kako konvencionalnim tako i nuklearnim oružjem.

Pred stručnjacima i rukovodiocima u NATO postavljalo se niz pitanja:

Šta bi moglo da se uradi kako bi se iskoristila prilika da se evropska bezbjednost usmjeri u novom i pozitivnijem pravcu nakon hladnoratovskih sukoba?

Koji koraci su mogli da se preduzmu kako bi se obnovili normalni odnosi među svim zemljama

Istočne i Zapadne Evrope?

Kakva pomoć je mogla da se pruži zemljama Srednje i Istočne Evrope u konsolidaciji svoje novostečene nezavisnosti i ostvarenju ambicija da ravnopravno učestvuju kako na regionalnom tako i na svjetskom nivou, kao demokratske zemlje u pitanjima  vezanim  za višenacionalnu bezbjednost?

Na ova pitanja odgovor su dale vođe Saveza na samitu održanomu julu 1990. godine u Londonu usvajanjem Londonske deklaracije, kojom je pružena ruka prijateljstva i predloženi novi oblici saradnje sa svim zemljama Srednje I Istočne Evrope. Već u decembru 1991. godine formiran je Sjevernoatlantski savjet za saradnju- NACC (umjesto kojeg je 1997. godine osnovan Euroatlantski savjet za partnerstvo-EAPC), forum koji će okupiti NATO i njegove nove zemlje partnere, kako bi razgovarali o pitanjima od zajedničkog bezbjednosnog interesa.

U početnom periodu, dogovori unutar Sjeveroatlantskog savjeta za saradnju odnosili su se na bezbjednosne probleme koji su preostali iz hladnoratovskog perioda i glavna pažnja bila je usmjerena na multilateralni politički dijalog, ali

nije postojala mogućnost da svaka zemlja partner razvija posebne odnose za saradnju sa NATO savezom.

To se promijenilo osnivanjem Partnerstva za mir, glavnog programa za praktičnu bilateralnu saradnju između NATO saveza i pojedinačnih zemalja partnera, što je predstavljalo značajan pomak u procesu saradnje.

Zajednička izjava osnivača i potpisnika Okvirnog dokumenta PzM na Samitu u Briselu 10. januara 1994. godine glasila je: „Ovo Partnerstvo je osnovano kao izraz zajedničkog uvjerenja da stabilnost i bezbjednost u euroatlants-

bezbjednost u euroatlantskoj regiji mogu da se postignu samo kroz saradnju i zajedničko djelovanje. Zaštita i promovisanje temeljnih sloboda i ljudskih prava, kao i zaštita slobode prava I mira k roz demokra t i j u , zajedničke su vrijednosti na kojima se zasniva partnerstvo“.

Dok se NATO savez transformisao da bi mogao da odgovori na nove izazove u bezbjednosnom okruženju koje se samo mijenjalo, Partnerstvo se razvijalo. Od nastanka 1994. do 2007. godine u PzM se uključilo 33 zemlje. Istovremeno sa razvojem PzM i NATO se širio, tako da je broj članica sa 16 u 1994. godini kroz dva ciklusa proširenja do 2004. godine narastao na 26. sadašnji odnos u članstvu je 28 članica NATO prema 22 u PzM, 12 zemalja iz PzM postale članice NATO. U suštini najveći broj zemalja pristupa Partnerstvu radi obezbjeđenja neophodnih uslova za punopravno

članstvo u NATO. U procesu dostizanja potrebnih standarda I ispunjavanja preuzetih obaveza u PzM, u svim državnim strukturama, a posebno u sektoru bezbjednosti i odbrane primjenjuju se različiti mehanizmi, programi, instrumenti i planovi realizacije od kojih treba istaći :

Svi navedeni mehanizmi i programi funkcionisanja, instrumenti I planovi realizacije su u funkciji postizanja visokog nivoa saradnje I efikasnije realizacije dogovorenih i preuzetih obaveza u Partnerstvu za mir, kako bi se zemlje partneri što brže uključile u Euroatlantski sistem bezbjednosti.

Oni su razvojni, dinamični i prilagodljivi savremenim regionalnim I svjetskim bezbjednosnim izazovima i prijetnjama.

Članice Partnerstva za mir su: Jermenija, Austrija, Azerbejdžan, Bjelorusija, Bosna i Hercegovina,

Crna Gora (14. decembar 2006.), Finska, Gruzija, Irska, Kazahstan, Kirgistan, Malta, Moldavija,

Makedonija, Rusija, Srbija, Švedska, Švajcarska, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina, Uzbekistan.

BROJ OD 14.03.2011.

Kako ćemo mi znati za što se troši  novac koji izdvajamo za NATO?

Svaka država shodno visini BDP i broju stanovnika izdvaja na godišnjem nivuu proračunatu svotu novca za participaciju.

Primjera radi Hrvatska izdvaja oko 4.000.000 eura, Slovenija oko 4.500.000 eura, procjene su da bi Crna Gora izdvajala za prticipaciju oko 300.000 eura godišnje.

Finansijski menadžment u NATO je konstruisan tako da potpuna kontrola rashoda počiva na državama koje finansiraju definisane aktivnosti i pitanje je konsezusa među njima.

Kontrola se može ostvariti na svim nivoima odlučivanja, bilo u pogledu opštih ograničenja ili specifičnih restrikcija.

NATO vojni budžet je ustanovljen i izvršava se pod kontrolom Odbora za vojni budžet. Novac je namijenjen za funkcionisanje i održavanje zajedničkuih institucija i

administracije u NATO, sa izuzetkom velikih građevinskih i sistemskih investicija finansiranih od bezbjednosnog investicionog programa NATO.

Kada se tiče novca koji se izdvaja za troškove naših predstavnika u institucijama i misijama NATO, kontrola utroška ovih sredstava se vrši preko kontrole budžeta Ministarstva odbrane i Ministarstva vanjskih poslova i evropskih integracija za tekuću godinu, a obavlja je Ministarstvo finansija Crne Gore.

Gdje se sada školuju naši oficiri? Kada uđemo u NATO gdje će se ići na vojnu akademiju? Koliko nam sada treba oficira, a koliko će nam trebati kad budemo u NATO?

Pripadnici Vojske Crne Gore su se dosad školovali u Srbiji (Vojna akademija Vojske Srbije), Makedoniji (Vojna akademija „General Mihailo Apostolski“ u Skoplju), Hrvatskoj (Hrvatsko vojno učilište „Petar Zrinski“), Albaniji, Italiji, Grčkoj (Vojna akademija kopnene Vojske i Vazduhoplovnavojna akademija u Atini), Njemačkoj (Vojna akademija kopnene Vojske i Pomorska vojna akademija) i SAD (Pomorska

akademija u Anapolisu).

Ukoliko Crna Gora postane zemlja članica NATO, mogućnosti za školovanje će se unaprijediti, a broj centara za obrazovanje će se proširiti i na druge zemlje članice.

Osim toga, značajna je činjenica da će u tom slučaju i Crna Gora moći da pruža obuku vojnika drugih zemalja članica, kao npr. U okviru Regionalnog centra za obuku pilota helikoptera u Vazduhoplovnoj bazi Golubovci, u kojoj se sada školuju tri vojnika Armije Republike Makedonije I kroz koju je obuku prošao 21 pilot, 13 tehničara i 17 članova ostalog osoblja njemačkih vazduhoplovnih snaga.

Zabluda je da će broj profesionalnih vojnika u slučaju da Crna Gora postane članica NATO porasti.

Naime, istina je da se upravo procesom profesionalizacije i reforme Vojska Crne Gore razvija po modernim standardima. Sistem odbrane je od uključenja u Partnerstvo za mir 2006. godine postigao značajne rezultate na polju pripreme i osposobljavanja ljudskih resursa za učešće u kolektivnom sistemu bezbjednosti. Samim time, broj pripadnika Vojske Crne Gore će biti isti, ali će se povećati potreba za uvećanjem kadra koji će činiti naši predstavnici u NATO.

BROJ OD 07.03.2011.

Koliko NATO ima vojnika? Ko je komandat NATO-a?

Zabluda je da NATO ima sopstvenu vojsku. Istina je da sve zemlje članice, koje učestvuju u vojnom aspektu Saveza, zajednički čine integrisane vojne strukture Saveza. Cjelokupna vojna imovina ostaje pod nacionalnom komandom i kontrolom sve do vremena kada su potrebne NATO za određenu namjenu (odnosno u sukobu ili krizi, ili u mirovnim operacijama).
Pored toga, NATO posjeduje i određene kapacitete u zajedničkom vlasništvu i u nadležnosti Saveza, kao na primjer avion „AWACS“.
Vojna struktura NATO je pod rukovodstvom Vojnog odbora, koji je najviše vojno tijelo u okviru Saveza, ali ostaje pod političkim nadzorom Sjevernoatlantskog savjeta. Odbor pruža savjete Alijansi u vezi sa vojnim pitanjima.
Na svom najvišem nivou, Odbor okuplja načelnike generalštabova, a na dnevnoj bazi zemlje članice su zastupljene svojim vojnim predstavnicima. Vojni odbor takođe pruža smjernice komandantima strategijskih sastava snaga NATO.
Postoje dva takva komandanta - Vrhovni saveznički komandant za Evropu (SACEUR), čija je komanda Saveznička komanda za operacije (Allied Command Operations, ACO) smještena u Monsu
u Belgiji i Vrhovni saveznički komandant za transformaciju (Supreme Allied Commander Transformation, SACT), čija je komanda Saveznička komanda za transformaciju (Allied Command Transfromation, ACT), bazirana u Norfolku, Virdžinija, u Sjedinjenim Američkim Državama.
Vrhovni saveznički komandant za Evropu je Džejms Stavridis, admiral Mornarice SAD, u čijoj nadležnosti su sve Alijansine operacije, bez obzira na mjesto odvijanja.
Vrhovni saveznički komandant za transformaciju je general Stefan Abrijal, komandant francuskih vazduhoplovnih snaga, koji je nadležan za transformaciju i obuku NATO snaga.

BROJ OD  28.02.2011

Da li je istina da Crna Gora zbog malog broja stanovnika i male površine neće imati ravnopravan status u donošenju odluka kao članica NATO, i da li ulaskom u NATO gubi dio suvereniteta?

Zabluda je da bi Crna Gora imala neravnopravan status u sistemu donošenja odluka, kao i da bi članstvom u NATO izgubila dio suvereniteta.

Naprotiv.

Odluke u NATO donose se isključivo na osnovu konsenzusa, tj. opšte saglasnosti. Iako neke države članice NATO imaju veći politički, vojni i ekonomski uticaj, ne postoj i prisila u procesu donošenja odluka.

Ako jedna država članica smatra da bi odluka koju NATO razmatra, mogla nanijeti štetu njenoj nacionalnoj bezbjednosti, ne mora se složiti sa njom i odluka se ne donosi sve do trenutka dok se ne pronađe prihvatljivo rješenje.

Najvažnije tijelo za donošenje odluka u NATO je Sjevernoatlantski savjet (North Atlantic Council - NAC) koji okuplja predstavnike 28 zemalja članica na nivou ambasadora i sastaje se jednom nedjeljno.

Pored toga, Savjet se sastaje i na nivou ministara inostranih poslova ili odbrane, šefova vlada i država, u zavisnosti od teme o kojoj se  raspravlja na sjednicama Savjeta.

Unutar Alijanse vodi se računa i o političkim i vojnim osobenostima pojedinih država članica. Svaka država članica može izabrati da djeluje na način za koji smatra da najbolje odgovara njenim nacionalnim interesima. Iz tog razloga, ne postoji sistem glasanja kao u Savjetu bezbjednosti UN ili princip kvalifikovane većine kao u Evropskoj uniji (EU). Umjesto toga, postoji tzv. procedura tišine (eng. silence procedure), koja podrazumijeva intenzivne konsultacije među delegacijama i izradu nacrta odluke od Međunarodnog sekretarijata NATO, koja se dostavlja državama članicama. Ukoliko u zadatom roku niko ne „prekine tišinu”, odluka se automatski usvaja. Ukoliko barem jedna država članica „prekine tišinu“, to znači da odluka nije usvojena.

Važno je istaći da, u okviru NATO, zvanično ne postoji način da neka od zemalja članica nameće svoj stav ili mišljenje drugima. Posljedica ovih temeljnih principa djelovanja NATO je da u radu svih tijela Alijanse učestvuju predstavnici država članica, čija je uloga da ostalim saveznicima predstave stavove svoje države i da izvijeste sopstvene vlade o stavovima drugih saveznika.

Naravno, moguće je da razlike u gledištima i stavovima ne mogu da se usklade. U tom slučaju, pojedina država članica je slobodna da nastavi sa svojim izabranim pravcem djelovanja. Nijedna država nije primorana da preduzme akcije ili da donese odluke protiv svoje volje. Međutim, duh kompromisa, solidarnosti i osjećaj za zajednički interes i ciljeve obezbjeđuju da uprkos razlikama u mišljenju, postoji dovoljan zajednički osnov da se dođe do saglasnosti.

Jednom donijeta odluka Alijanse predstavlja zajednički stav svih država članica.

U okviru NATO, političke konsultacije su vitalni dio procesa donošenja odluka. NATO nije nadnacionalna

organizacija, već savez suverenih država, koje su odlučile da dobrovoljno sarađuju, u cilju odbrane zajedničkih interesa i vrijednosti.

Značaj konsultacija istaknut je još u članu 4. Sjevernoatlantskog ugovora. Stoga se države članice NATO redovno međusobno konsultuju o bezbjednosnim pitanjima od zajedničkog interesa.

Da li je istina da se NATO bori protiv terorizma samo zbog Amerike?

Netačno je da se NATO bori protiv terorizma samo zbog Amerike i u Americi.

Novi Strateški koncept NATO, koji je usvojen 2010. godine na Samitu u Lisabonu, potvrđuje da terorizam

predstavlja direktnu prijetnju bezbjednosti građana NATO zemalja ali i zemalja partnera, kao i šire sveukupnu prijetnju međunarodnoj stabilnosti i prosperitetu.

Ekstremne grupe nastavljaju da se šire i u područjima od strateškog značaja za Alijansu, a savremena tehnologija povećava prijetnju od mogućih terorističkih napada, pogotovo ukoliko teroristi razviju svoje nuklearne, hemijske, biološke ili radiološke sposobnosti. Alijansa smatra da je neophodno unaprijediti kapacitet detektovanja I odbrane od međunarodnog terorizma, kroz poboljšanu analizu opasnosti, brzu razmjenu informacija, više konsultacija sa partnerim i razvoja vojnih sposobnosti, uključujući i obuku lokalnih snaga, a ne samo članica Alijanse, kako bi se i one same borile protiv terorizma.

Tačno je da je 12. septembra 2001. godine, manje od 24 časa nakon terorističkih napada na SAD, NATO

deklarisao ove napade kao napade protiv svih 19 zemalja članica NATO, u skladu sa članom 5 Sjevernoatlantskog sporazuma. Ovo je bio prvi put da su zemlje članice upotrijebile ovaj osnovni član Sporazuma.

Terorizam i sa njim povezani organizovani kriminal predstavljaju globalnu prijetnju koja zahtijeva

BROJ OD  21.02.2011

Ako neka zemlja uđe u NATO može li da izađe ako joj se ne dopada ili promijeni poslije politiku?

Zabluda je da članstvo u NATO nije na dobrovoljnoj osnovi. NATO predstavlja savez država, zbog čega je članstvo u njemu zasnovano na dobrovoljnoj osnovi država članica-saveznica, pri čemu se njihov integritet i suverenitet ne dovodi u pitanje. Proces pridruživanja ovoj međunarodnoj organizaciji izuzetno je kompleksan zbog čega mu prethode značajne političke pripreme države koja želi postati članica. To znači da članstvo u NATO nikad ne može biti ishitrena politička odluka koja je lako podložna promjeni, već predstavlja rezultat kontinuirane državne politike, ostvarenih reformi i interoperabilnosti snaga.

Prije ulaska u NATO država kandidat je upoznata sa svim obavezama i mogućnostima koje proizilaze iz članstva u ovoj organizaciji, tako da se iznenađenja u tom smislu ne mogu dešavati. Politička stremljenja država formiraju se postepeno, a u tijesnoj su vezi sa političkom situacijom u okruženju. Ipak, značajni politički prioriteti najčešće nijesu podložni promjenama jer su određeni sa ciljem dobrobiti

svih građana.

Nijedna država nakon ulaska u NATO nije zatražila izlazak iz ove organizacije jer članstvo u njoj osim bezbjednosti, donosi i niz spoljno političkih benefita. Naprotiv, njeno članstvo se više nego udvostručilo.

Dugoročna spoljno-politička stabilnost kroz članstvo u najmoćnijem vojno-političkom savezu održava se i na unutrašnju stabilnost države, obezbjeđujući joj siguran i postepen razvoj.

Članstvo Crne Gore u NATO će rezultirati izgradnjom vojnih baza, povećanjem stepena opasnosti od terorističkih napada, što će negativno uticati na razvoj turizma.

Zabluda je da će članstvo Crne Gore u Alijansi rezultirati izgradnjom vojnih baza, povećanjem stepena opasnosti od terorističkih napada i da će negativno uticati na razvoj turizma.

Prije svega, treba istaći da članstvo u NATO ne podrazumijeva otvaranje vojnih baza, što dokazuje činjenica da NATO nema baze u svim državama članicama.

Takođe, NATO nije izrazio interes za izgradnju baza u tim zemljama, kao ni u zemljama Partnerstva za mir. Prije donošenja takve odluke sagledavaju se svi bezbjednosni i drugi aspekti, a odluka se može donijeti isključivo uz saglasnost države članice.

Crna Gora zbog multietničkog sklada i posvećenosti jačanju dobrosusjedskih i izgradnji odnosa punog povjerenja i prijateljstva sa svim državama u svijetu, danas

predstavlja faktor regionalne stabilnosti. Borba protiv terorizma, kao globalne prijetnje, zahtijeva saradnju svih činilaca, a NATO se kroz istoriju potvrdio kao najoptimalniji okvir za iznalaženje odgovora na slične prijetnje.

Crna Gora je svojim strateškim dokumentima prepoznala terorizam kao jedan od najvećih izazova, rizika i prijetnji po globalnu, regionalnu i nacionalnu bezbjednost zbog njegovog transnacionalnog karaktera i veza sa organizovanim kriminalom I izrazila opredjeljenje da sarađuje u borbi protiv terorizma.

Bezbjednost predstavlja nužan preduslov stabilnog ekonomskog rasta i razvoja, pa samim tim i turizma. Članstvo u NATO stoga može pozitivno uticati na razvoj turizma i povećanje prihoda kroz percepciju Crne Gore kao bezbjedne destinacije. O tome na

najbolji način svjedoče iskustva poznatih turističkih destainacija, članica NATO, Italije, Francuske, Španije, Portugala, kao i novih članica Bugarske i Hrvatske, koje svoj turistički razvoj dijelom duguju I činjenici da su članice NATO.

Iako terorizam postoji kao prijetnja zemljama koje imaju veliki broj stranih turista, nijesu zabilježeni teroristički napadi u novim NATO članicama, u nekoliko poslednjih proširenja. Pored toga, teroristički napadi često su motivisani razlozima koji nijesu

direktno vezani za članstvo u NATO.

BROJ OD 14.02.2011

Mislim da mi ne treba da ulazimo ni u jedan vojni savez, već treba da budemo neutralni. Sjetimo se Pokreta nesvrstanih u kojem je naša država imala veliki ugled.

Zabluda je da je najbolja opcija za Crnu Goru da proglasi svoju neutralnost.

U savremenim međunarodnim odnosima vojna neutralnost ne donosi nikakve  koristi, pošto ne postoje veliki vojni savezi u odnosu na koje je moguće proglasiti neutralnost.

Neutralnost nije garancija da vas neće neko napadnuti, ali jeste da vas neće braniti, jer ste se već unaprijed odrekli prava na savezništvo.

Neutralnost je veoma skupa.

Ukoliko se nalazite van sistema kolektivne bezbjednosti, sami snosite sve troškove svoje bezbjednosti i nemate mogućnost da podijelite napore u suprotstavljanju zajedničkim bezbjednosnim izazovima, rizicima I prijetnjama.

Neutralnost ne garantuje bezbjednost.

Savremena međunarodna bezbjednost je nedjeljiva I globalne bezbjednosne prijetnje

pogađaju sve države svijeta bez obzira da li su neutralne ili ne.

Pristupanje sistemu kolektivne bezbjednosti je način da uvećate svoje bezbjednosne kapacitete, uz manja finansijska ulaganja.

Svaka članica NATO može otkazati učešće u bilo kojoj misiji. Članice NATO, kao suverene države, niko ne može natjerati da protiv svoje volje učestvuju u konkretnoj aktivnosti. To je stvar lične odluke, solidarnosti i spremnosti da date svoj doprinos,

prema sopstvenim mogućnostima.

Primjeri evropskih vojno-neutralnih zemalja, poput Švedske, Finske, Irske i Austrije, pokazuju da znatan procenat njihovog BDP-a daju upravo na sisteme odbrane, čak veći nego pojedine zemlje članice NATO.

Austrija je neutralna država, koju kao takvu priznaju svi, ali danas u mirovnim misijama ima više hiljada svojih vojnika prisutnih širom svijeta u međunarodnim mirovnim misijama, a i troši više novca za Vojsku nego, prema broju stanovnika i teritoriji, nego slične države članice NATO.

Danas Ujedinjene nacije, čija je Crna Gora članica, Evropska unija, kojoj Crna Gora teži, imaju svoje mirovne misije i u značajnoj mjeri se oslanjaju na system kolektivne bezbjednosti NATOa.

Danas NATO ima 28 punopravnih članica, a u misiji ISAF u Avganistanu učestvuje 47 zemalja.

Zašto se ponavlja da je članstvo u NATO-u uslov za ulazak u EU, a to nema nikakve veze?

Zabluda je da članstvo u NATO I članstvo u EU nijesu povezani procesi i da nemaju međusobnog uticaja.

Iako punopravno članstvo u NATO-u nije formalin uslov za ulazak u Evropsku uniju,

ono bitno olakšava i ubrzava pretpristupne pregovore sa EU, jer se obje organizacije zasnivaju na istim vrijednostima. Sjevernoatlantska alijansa je temelj kolektivne

bezbjednosti Evropske unije, tako da niz važnih uslova za integraciju koji se tiču, prije svega, demokratije, vladavine prava i bezbjednosti, skoro je istii za jednu i za drugu organizaciju. Ako tome dodamo da su ključni partneri Crne Gore u integracionim procesima članovi obje organizacije, onda je sasvim jasno da prethodno članstvo u NATO-u predstavlja svojevrsnu garanciju  da je neka zemlja

demokratski i politički dovoljno zrela i sposobna za integraciju u Evropsku uniju. Ovo je posebno značajno za zemlje Zapadnog Balkana, koje su u međunarodnoj javnosti tokom protekle dvije  decenije stekle „ugled“ konfliktnihi nestabilnih društava,  nespremnih na dijalog i saradnju sa svojim okruženjem. Ako neka od ovih država postane članica Sjevernoatlantske  alijanse, to otklanja opravdanu  bojazan pojedinihzemalja da će njenim prijemom u Evropsku uniju ugroziti stabilnost čitave organizacije.

Ne smijemo zaboraviti da je konačna odluka o ulasku nove članice u NATO i u EU – politička odluka koju moraju da potvrde sve zemlje članice. Većina tih zemalja su članice obje organizacije, i Evropske unije i NATO.

U interesu zemlje kandidata je da pruži valjane argumente koji će je legitimisati kao ozbiljnog I pouzdanog partnera, spremnog da, na načelima solidarnosti, radi  u interesu svih.

Iskustva bivših socijalističkih zemalja koje su pošle putem ubrzanog razvoja potvrđuju da punopravno članstvo u obje organizacije predstavlja najefikasniji politički model za očuvanje i stalno unapređivanje stabilnosti, sigurnosti, prosperiteta i zajedničkih demokratskih vrijednosti

BROJ OD 07.02.2011 

Da li će biti smanjena izdvajanja iz budžeta za odbranu?

Standard NATO za izdvajanje iz budžeta za sistem odbrane je na nivou od oko dva odsto. Međutim, zavisno od bezbjednosnih prijetnji i potreba neke države izdvajaju više, a neke manje.

Crna Gora će se ponašati u skladu sa sopstvenim mogućnostima i potrebama,

uz nastojanje da kontinuirano daje svoj doprinos kolektivnoj bezbjednosti Saveza i

poštovanje ugovornih obaveza.

U svakom slučaju, izdvajanja iz drzavnog budžeta bi morala biti neuporedivo veća, ukoliko bi Crna Gora odabrala neutralnu poziciju u odnosu na NATO.

Primjeri neutralnih zemalja, kao što su Švedska ili Austrija, govore nam o tome da ove države izdvajaju nekoliko milijardi eura u cilju osiguranja sopstvene bezbjednosti bez pomoći NATO.

U tom smislu, Crna Gora, koliko god izdvojila iz Budžeta za bezbjednost kao buduća članica NATO, to će sigurno biti neuporedivo manje od onoga što bi morala izdvojiti kao neutralna država van NATO.

Koja će biti uloga Crne Gore u NATO?

Sve članice NATO su u istovjetnoj ugovornoj obavezi prema Savezu, pa to isto važi i za ulogu Crne Gore u NATO. Međutim, mogućnosti država su različite. Crna Gora će kao mala država nastojati da pruži svoj doprinos kolektivnom sistemu bezbjednosti u skladu sa svojim potrebama I mogućnostima.

Crna Gora, iako vojno nejak faktor, u međunarodnim odnosima se ipak politički jako cijeni zbog njenog doprinosa stabilizaciji Balkana, te je kao takva veoma rado viđen partner demokratskim zemljama u svakom pogledu, uključujući i vojne misije NATO, koje doprinose stabilizaciji prilika u problematičnim regionima svijeta.

Naša uloga je svakako u izvjesnoj mjeri i politička, jer kao država primjer iz regiona Zapadnog Balkana šaljemo signal političke i vojne spremnosti zemalja ovog regiona da participiraju u procesima uspostavljanja mira u svijetu. Time dajemo pozitivan primjer i drugima u regionu.

Neke zemlje imaju specijalizaciju za ABHO, neke za medicinu itd. Prije je bilo riječi da ćemo mi da budemo za helikoptersku obuku.

Formiranje Regionalnog centra za obuku pilota helikoptera je veoma važan projekat koji Crna Gora u saradnji sa NATO-om I partnerskim državama razvija u vazduhoplovnoj bazi VCG u Golubovcima.

Uspješnost razvoja ovog projekta zavisi prije svega od finansijske podrške koju očekujemo od naših partnera jer je to zahtjevan i skup projekat koji naša

država ne može samostalno da sprovede. Do sada je više država iskazalo interesovanje za angažovanje svojih pripadnika na obuci pilota helikoptera u Centru. Od septembra 2010. godine tri pilota Armije Republike Makedonije nalaze se u Vazduhoplovnoj bazi VCG na letačkoj obuci na helikopteru Gazella (H-42), VCG.

Pripadnici Armije Republike Makedonije će u vremenu od 10 mjeseci proći sve faze letačke obuke na ovom helikopteru i dobiti zvanje pilota helikoptera.

Takođe, tokom oktobra 2010. godine u Vazduhoplovnoj bazi VCG obučavali su se 21 pilot, 13 tehničara I 17 članova ostalog osoblja njemačkih vazduhoplovnih snaga, za slijetanje na terene velikih nadmorskih visina, na sopstvenim helikopterima BO 105.

BROJ OD  31.01.2011

Živim u Americi koja proizvodi, ja mislim, najviše oružja u svijetu. Nijesam siguran da je jeftinije biti u NATO-u nego ne biti, kao što govore?

Zabluda je da je u NATO-u skuplje. Jeftinije je. Mnogo manje ćemo uložiti novca ako djelujemo u kolektivnom sistemu nego pojedinačno. Samostalno djelovanje je mnogo skuplje nego zajedničko.

Primjera radi, ako udajete kćerku ili ženite sina, mnogo će vas jeftinije koštati organizacija veselja ako to radite dogovorno sa rodbinom mlade ili mladoženje nego kada to uradite samostalno.

To isto važi i za sitaciju kada treba da izgradite nasip kako bi ste spriječili poplavu imanja, mnogo će vas jeftinije koštati ako to urade svi ugroženi, komšije I mještani zajedno, nego da to sami radite. Sa odbranom od neprijatelja ili zaštitom od zajedničke opasnosti je isti slučaj.

Da li će Crna Gora kada uđe u NATO morati da baci oružje I kupi novo od NATO-a?

Zabluda je da osavremenjivanje oružja i vojne opreme ima veze sa članstvom u NATO-u. To čine i zemlje koje nijesu u NATO-u. Svako oružje i oprema imaju svoj vijek trajanja i namjensku upotrebu za određeni period.

Ono oružje i oprema koje je Crna Gora naslijedila iz perioda učešća u zajedničkim državama u većini nijesu adekvatni za savremene potrebe. Nekada je to i bezbjednosna prijetnja. Zbog svega toga je oslobađanje od tih viškova za Crnu Goru jedan od prioriteta djelovanja. To važi i za zemlje koje nijesu u NATO-u.

Primjera radi, Švajcarska kao neutralna država, od početka devedesetih je samo za oslobađanje od viškova naoružanja i različite opreme utrošila oko milijardu dolara.

Da li će Crna Gora biti na meti terorista ako bude u NATO-u?

Zabluda je da su na meti terorista samo zemlje članice NATO-a ili da su one to u većoj mjeri. Terorizam je zajednička savremena opasnost za širu međunarodnu zajednicu. Mnoge države, poput Rusije, nijesu članice NATO-a pa su veoma izložene aktivnostima terorista.

Crna Gora kao mala država, kroz razmjenu bezbjednosnih informacija sa NATO-om, ima mnogo više mogućnosti da djeluje pravovremeno u sprečavanju ovih aktivnosti

nego da to radi samostalno.

Da li je naša vojska sada spremna za ulazak u NATO, u stvari, da li su naši oficiri dovoljno obučeni? Ako nijesu, šta još treba da poprave?

Sistem odbrane Crne Gore je u procesu pridruživanja države NATO-u od uključenja u Par tnerstvo za mir 2006. godine postigao značajne rezultate na polju pripreme i osposobljavanja ljudskih resursa za učešće u kolektivnom sistemu bezbjednosti.

U nekim prioritetnim oblastima, kao što je priprema i slanje pješadijske jedinice u mirovnu misiju ISAF, pod vođstvom NATOa u Avganistanu, pripadnici Vojske Crne Gore su dostigli zahtijevani nivo interoperabilnosti i spremnosti. Međutim, u ostalim oblastima je, bez obzira na vidljive rezultate, neophodno još puno toga uraditi da bi pripadnici sistema odbrane Crne Gore bili ravnopravni sa strukturama u NATO-u. U svakom slučaju, to je proces i potrebno je I vrijeme da učini svoje.

Na kojem jeziku će da se sporazumijevaju vojnici NATO-a, recimo Crnogorac i Danac?

Službeni jezici u NATO-u su engleski i francuski i oni se koriste u oficijelnom obliku opštenja od strane svih članica Saveza, dok se u ostalim prilikama mogu sporazumijevati na svim jezicima koji im omogućavaju obostrano razumijevanje. (Koordinacioni tim za implementaciju Komunikacione strategije o evroatlantskim integracijama Crne Gore)

* naslov FBD