MARKSISTIČKI PRISTUP TUMAČENJU  KRIZA EVROPSKE UNIJE**

MEDJUNARODNI SOCIJALIZAM, London, Engleska, broj 128,  2010.

 
Kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih Ernest Mandel i Chris Harman izradili su vrlo oštroumnu analizu procesa europske integracije iz marksističke perspektive .[21] Glavni zaključci koje su iznijeli prije 40 godina i danas su relevantni i moraju biti temeljem svake interpretacije tendencija i protutendencija koje upravljaju cijelim procesom.

Prvi je važan zaključak da je europska integracija reakcija na međunarodnu konkurenciju i snagu američkog kapitala. Prednosti potonjeg u vidu veličine i tehnološke sofisticiranosti stvorile su snažan pritisak na europski kapital da ujedini resurse kako bi povratio određen stupanj konkurentnosti na svjetskom tržištu. Ali domaće tržište nijedne od europskih država nije samo za sebe bilo dovoljno veliko da omogući nastanak tvrtki koje bi se mogle natjecati s SAD-om. Zbog toga je bilo nužno ukinuti barijere na trgovinu i investicije te ujediniti različita tržišta u golemo jedinstveno tržište – EEZ. Čak i prije nego je to provedeno, izazvalo je proces konsolidacije nacionalnog kapitala čija je svrha bila pripremiti „nacionalne prvake“ svake od država na nove uvjete intenzivnije konkurencije unutar Europe koja je imala nastati punom provedbom Rimskog ugovora.[22]

Mandel je tvrdio da snaga supranacionalnih institucija ovisi o stupnju isprepletenosti i međuovisnosti kapitala u Europi. Stoga je onovremena slabost Komisije bila znakom rane faze europeizacije kapitala. Kasnije je Harman uočio tri tendencije koncentracije kapitala – jednu na nacionalnoj, jednu na regionalnoj i jednu na međunarodnoj razini. Harman je predvidio da „ako postojeća država ne pruža dovoljno široku bazu za aktivnosti kapitala, nužno dolazi do pokušaja širenja baze udruživanjima i spajanjima s drugim državama. Stoga je vjerojatno da će dugoročno dominirati trend razvoja prema regionalnim blokovima.“ [23]

Uistinu, tijekom 1960-ih i 1970-ih „tendencija je kapitala bila koncentracija unutar državnih struktura, uz podršku nacionalnih država“. [24] Ali ovo se promijenilo kad je europska gospodarstva sredinom 70-ih pogodila kriza koja je dugoročno pokrenula dalekosežni proces restrukturiranja. Broj spajanja europskih tvrtki značajno se povećao. Podaci o spajanjima i preuzimanjima među 1000 najvećih europskih tvrtki pokazuju značajan rast tijekom 1980-ih. Godine 1982.-3. bilo je 117 spajanja. Broj je narastao na 303 u 1986.-7. i 662 u 1989.-90. U početku desetljeća prevladavala su spajanja tvrtki unutar iste države. To se do kraja desetljeća promijenilo. Godine 1983.-4., 65.2 posto spajanja su bila nacionalna, 18.7 posto europska a 16.1 posto međunarodna. Do 1988.-89. samo 47.4 posto je otpadalo na spajanja unutar iste države, dok je 40 posto bilo na europskoj i 12.6 na međunarodnoj razini.[25] Te brojke pokazuju da je neto učinak odluke iz 1985. o dovršetku stvaranja jedinstvenog tržišta bilo ubrzavanje procesa preuzimanja i spajanja kao i poticanje takvih dogovora na europskoj razini. Politička odluka je poticala sklonost prema centralizaciji kapitala na regionalnoj razini. Također se čini razvidnim da su europske tvrtke pokušavale postići željeni red veličine prvo nacionalnom pa zatim europskom konsolidacijom.[26] Konačno, taj se proces nastavio razvijati tijekom 1990-ih. Studija koju je 2004. naručila francuska Komisija za planiranje iznosi zaključak da je “širenjem tvrtki na druge europske države i nastankom tvrtki na europskoj razini, osobito tijekom posljednjeg desetljeća, uistinu stvoren europski ekonomski pol obilježen Jedinstvenim tržištem i eurom“.[27]

Još je jedan pokazatelj nastanka europskog pola mreža međusobno isprepletenih uprava na razini multinacionalnih tvrtki. To se odnosi na direktore koji istovremeno sjede u upravama dviju tvrtki. Gustoća tih mreža ukazuje na postojanje neke vrste zajednice kapitalista koji dijele zajedničku strategiju natjecanja na svjetskom tržištu. Kees van der Pijl je 1990-ih proučavao razvoj takvih mreža na razini 150 najvećih multinacionalki. Zaključio je da je “neoliberalno restrukturiranje kapitala u Europi također utjecalo na mrežu isprepletenih uprava velikih korporacija. Tijekom prvih deset godina nakon Ugovora u Maastrichtu europski je kapital stvorio uzorak koji odražava otvaranje nacionalno ograničenih struktura financijskog kapitala na kontinentu – i njihovu preobrazbu u rivalsku transnacionalnu mrežu odvojenu od atlantske.“ [28] Posljednji dio tog citata ukazuje na nešto vrlo važno: europski imperijalistički blok, suparnik američkog kapitalizma na svjetskom tržištu, u procesu je izgradnje.

Iz toga slijedi da je tijekom desetljeća tendencija prema koncentraciji kapitala na regionalnoj razini vukla naprijed europsku integraciju. Europske su institucije ojačane jednom kad je proces europeizacije kapitala preuzeo ekonomsko prvenstvo od procesa nacionalne konsolidacije. Kraj Luksemburškog kompromisa podigao je stupanj centralizacije donošenja odluka dok su ovlasti Komisije u poljima kojima ekskluzivno upravlja značajno ojačane.[29] A moć ECB-a teško da je upitna. Takav razvoj može samo ojačati pritiske na europske države za daljnjim ujedinjavanjem u europsku super-državu. Ovdje vrijedi ukazati na to da su se europske industrijske multinacionalke okupile 1983. nakon francuske inicijative za stvaranjem najmoćnijeg poslovnog lobija u Europi, Europskog okruglog stola industrijalaca (European Roundtable of Industrialists -ERT). ERT je uporno zagovarao produbljivanje europske integracije i, zaista, mnoštvo njegovih izvješća i prijedloga postali su službene politike Europske komisije.[30] Lisabonska agenda iz 2000. uvelike je bila inspirirana serijom izvještaja koje je ranijih godina objavila Savjetodavna skupina za konkurentnost (Advisory Group on Competitiveness) koju je osnovao ERT u svrhu savjetovanja Europske komisije o reformama.[31]

Ali i Harman i Mandel su također tvrdili da je proces podložan protutendencijama.[32] Vlade se još uvijek uglavnom povode nacionalnim interesima. To se odražava u pokušajima protekcionizma i favoriziranju nacionalne konsolidacije prije nego europskih partnerstva i spajanja.[33] To je osobito važilo za Francusku. Čak i danas, u mjeri u kojoj su isključivo nacionalna rješenja moguća, ta napast još uvijek nije u potpunosti nestala. Primjeri su način na koji se Berlusconijeva vlada u Italiji 2008. protivila preuzimanju Alitalie od strane Air France-KLM-a i onda užurbano rasprodala tvrtku talijanskoj financijskoj grupi ili način na koji je francuska vlada uredila spajanje Gaz de Francea i Sueza kako bi spriječila da potonjeg neprijateljski preuzme talijanski energetski gigant Enel.

Ali još je važnije što unutar okvira stvorenog europskom integracijom svaka država pokušava obraniti vlastite i interese kapitalista koji su uglavnom smješteni unutar njenih granica. Jer iako europske multinacionalke djeluju na regionalnoj razini – izuzev vrlo rijetkih slučajeva koji djeluju globalno – i dalje ih kontroliraju grupe kapitalista koji uglavnom imaju privilegirane odnose s određenom državom.[34] Stoga svaka država pokušava prilagoditi politike i strategije Europske unije interesima kapitalista kojima je baza unutar njenih granica. Najjasniji primjer je upravljanje valutom koja je zajednička većini ovih država, eurom. Nije slučaj da Njemačka – zajedno s Nizozemskom – uporno favorizira jak euro. Kao što je pokazao Guglielmo Carchedi, Njemačka ima najveću koncentraciju tehnološki inovativnih tvrtki koje profitiraju od jakog eura.[35] To nije slučaj s Francuskom ili Italijom koje uglavnom više ovise o slabijem euru kako bi potakli izvoz.[36] To znači da se francuski i talijanski političari prilično redovito žale da je euro prejak ili da način na koji se njim upravlja ne uzima u obzir interese njihovih industrija.

Tako je, u cjelini gledano, europska integracija kontradiktoran proces koji teži učinkovitoj integraciji različitih nacionalnih frakcija europskog kapitala dok u isto vrijeme svaka nacionalna grupa kapitala pokušava urediti proces u skladu sa svojim interesima.[37] Štoviše, slabi kapitalisti koji imaju male izglede preživjeti u otvorenim vodama europskog tržišta traže zaštitu od države unutar koje su se razvili. Oba gornja elementa djeluju kao moćna konzervativna sila koja zadržava potpuni razvoj tendencije prema integraciji kao i onaj njena dva konstitutivna elementa, naime regionalne konsolidacije kapitala i s njom povezane regionalne organizacije funkcija države.[38] Jedini bi način da se jednom zauvijek oslobodi te prepreke bio da najmoćnija država – Njemačka – silom nametne političku unifikaciju kontinenta. Posljednji takav pokušaj rezultirao je Drugim svjetskim ratom i za vrijeme Hladnog rata njemačka je vladajuća klasa bila prisiljena prihvatiti kompromis kojim se njihova dominacija Europom morala mirno dogovarati s drugim europskim državama. Suočene s konkurencijom drugih imperijalizama veličine kontinenta (SAD, staljinistička Rusija prije 1989. i sada sve više Kina), te države nisu imale drugog izbora nego da ispregovaraju vlastiti udio u nadolazećem europskom imperijalističkom bloku pod njemačkim vodstvom (iako je pošteno reći i da Francuzi imaju priličnog utjecaja).

Još je dvije stvari potrebno ovdje naglasiti. Prva je da se cijeli proces ne odvija u vakuumu nego u kontekstu globalne političke ekonomije u kojoj postoje već uspostavljeni rivalski imperijalizmi. Dominantan među njima, SAD, ima moć globalnog djelovanja i utjecaj na događaje širom svijeta, uključujući Europu. Stav SAD-a prema europskoj integraciji ovisi o tome smatra li da ona napreduje u smjeru njegovih interesa ili protiv njih. Stoga je SAD podržavao sve promjene koje bi razvodnile kapacitet EU da postane strateški i politički neovisna dosezanjem visokog stupnja unutrašnje koherentnosti. SAD je snažno podupirao rapidno pristupanje istočnoeuropskih država EU, glasno podržavao kandidaturu Turske – tradicionalnog i donedavno vrlo lojalnog saveznika SAD-a – a silno se protivio pokušajima stvaranja neovisne europske vojne sile i strukture naređivanja izvan NATO-a.[39] Jedan od razloga američke ofenzive na Bliskom istoku nakon 2001. je bio raskol koji će ovo stvoriti među europskim državama. Osim tradicionalnog europskog saveznika SAD-a, Britanije, druge važne države poput Italije, Španjolske i Portugala podržale su križarski rat George W. Busha u Iraku, unatoč snažnom protivljenju Francuske i Njemačke, sila koje pokreću europsku integraciju. Konačno, američki dužnosnici opetovano se žale na njemačku gospodarsku strategiju, strukturalne trgovinske viškove koje ona proizvodi i njene deflatorne posljedice.[40] U mjeri u kojoj njemačka gospodarska strategija dominira Europom i prisiljava ostale države da joj se prilagode, američke pritužbe na tom frontu jednako su važne kao i one na kinesku valutnu politiku.

Druga nas stvar vraća na jedno od Mandelovih predviđanja iz 1970. On je smatrao da sve dok se institucionalna integracija ne razvije u dovoljnoj mjeri, europska ekonomska integracija sigurno neće postati nepovratan proces. To ga je navelo na predviđanje da će „trenutak spoznaje o stanju EEZ-a doći kad Europa uđe u opću recesiju“.[41] To se pokazalo istinitim barem dva puta, prvi put s recesijama sredinom 70-ih i ranih 80-ih - što je u konačnici ishodilo dovršetkom stvaranja Zajedničkog tržišta i EMU-a – i drugi u europskoj recesiji ranih 90-ih, što je među ostalim uzrokovalo monetarnu krizu 1992.-3. koja je još jednom prisilila funtu, liru i franak na napuštanje Tečajnog mehanizma (Exchange Rate Mechanism – ERM). Unatoč tome, i usprkos mnoštvu spekulacija o tome hoće li euro na kraju biti uveden, europska integracija je uspjela prebroditi ovu krizu. Prema Carchediju, “prepoznata je nužnost daljnje ekonomske integracije (EMU-a) ne samo iz političkih nego i iz ekonomskih razloga. Kriza Tečajnog mehanizma (ERM-a) 1992.-3. pokazala je da se time zaista potrebno pozabaviti.“ [42] Ta dva slijeda događaja ukazuju na uzorak u kojem svaka kriza djeluje kao katalizator koji eliminira protivljenje daljnjoj integraciji pokazujući u praksi da se dominantne frakcije europskog kapitala više ne mogu oslanjati na samo jednu državu, kao i razloge zbog kojih bi individualne države bile mnogo slabije da su prepuštene same sebi.[43]  (Christakis Georgiou, s engleskog prevela Ruža Lukšić za portal Filozofskog fakulteta u Zagrebu,)

Fusnote

[21] Mandel, 1970; Harman, 1971; vidi i Harman, 1991, osobito 45-48.
[22] Vidi, za francuski slučaj, Serfati, 2008, p13.
[23] Harman, 1991, 48.
[24] Harman, 1991, 45.
[25] Cox i Watson, 1995, 322-324.
[26] To je zaključila francuska studija europskih financijskih mreža iz 1993. Dupuy i Morin, 1993, 15.
[27] Dietsch i ostali, 2004, 170.
[28] Van der Pijl, 2006, 283.
[29] Serfati, 2004, 200. Serfati čak drži da je „moć kontrole koju posjeduje Komisija veća od one antitrustovskih tijela u SAD-u“.
[30] Za marksističku studiji ERT-a, vidi van Apeldoorn, 2002.
[31] Van der Pijl, 2006, 287.
[32] Postojale su međutim razlike u ta dva pristupa. Harman je mnogo više od Mandela naglašavao izdržljivost struktura nacionalnih država. Predvidio je da "nas čak dugo razdoblje napornog cjenkanja među rivalskim nacionalnim kapitalizmima u kojem će nacionalne ideologije zadržati ključnu važnost za vladajuće klase i u kojem će se političke i socijalne borbe uglavnom temeljiti na nacionalnom okviru“. Ta izjava uglavnom stoji i danas obzirom da ravnoteža moći između nacionalnih država i institucija EU još ide u korist državama. Mandel je, međutim, smatrao da će se europski imperijalizam prilično brzo razviti kako bi konkurirao američkom. Smatrao je golistički ekonomski nacionalizam „iracionalnim“ (Mandel, 1970, 54) umjesto da ga točno shvati kao način koncentriranja kapitala unutar francuske države u sklopu procesa integracije. Zahvaljujem se Alexu Callinicosu što mi je privukao pažnju na razlike između ta dva pristupa.
[33] Harman, 1971, 11; Mandel, 1970, 52-55 o golizmu, i 105 o protekcionizmu i ekonomskom nacionalizmu.
[34] Rugman i Verbeke, 2002, pokazuju da se "ukupno gledajući skup od 20 visoko internacionaliziranih MNP-a [multinacionalnih poduzeća], samo za šest tvrtki može reći da imaju globalnu strategiju i strukturu, uz napomenu da čak i te tvrtke pokazuju regionalne elemente", str. 11.
[35] Carchedi, 2001, 129-143.
[36] Stoga su u Francuskoj tijekom proljetne krize i deprecijacije eura mnoge važne figure podržale ovakav razvoj situacije. Spomenimo Patricka Devedjiana, ministra za paket stimulacija ekonomiji - Les Echos, 18. svibanj 2010.
[37] Analiza odgovora EU na krizu 2008. Alexa Callinicosa se razlikuje od ove. On oslikava EU kao paraliziranu težinom "divergentnih nacionalnih interesa" (Callinicos, 2010, 97) i predviđa da će „odlučujuća moć ostati u rukama država članica" (101). I on i Jane Hardy su kritizirali analizu iznesenu u ovom članku zbog podcjenjivanja proturječnosti EU-a i moći nacionalnih država.
[38] Primijetite da nešto slično, ali mnogo manje važno, postoji i u SAD-u. Svaka od 50 sjedinjenih država ima jednaku težinu u važnoj instituciji kao što je Senat. To često veoma otežava centralizaciju donošenja odluka. Ali, dakako, paralele tu završavaju. SAD ima predsjednika države i oružanih snaga koji se bira na općim izborima, što ne važi za predsjednika Komisije kao ni Vijeća Europe. A američki parlament, za razliku od Europskog, posjeduje stvarnu moć.
[39] O posljednjoj tvrdnji vidi Carchedi, 2006.
[40] Bouilhet, 2009, de Vergès, 2010. Razni članci Martina Wolfa u Financial Timesu sadržavaju istu kritiku. Wolf tu kritiku usmjerava i na Njemačku i na Kinu. Vidi primjerice Wolf, 2009.
[41] Mandel, 1970, 102.
[42] Carchedi, 2001, 13.
[43] Tu je tvrdnju u komentaru u Financial Timesu iznio i jedan od najistaknutijih predstavnika europskog multinacionalnog kapitala, Peter Sutherland, bivši član Europske komisije i međunarodni direktor BP-a i Goldman Sachsa: “Europska unija ima časnu tradiciju pretvaranja krize u priliku. ‘Euroskleroza’ i svađe oko proračuna 1980-ih poslužile su kao uvod u Jedinstveni europski akt iz 1986.; a kriza tečajnog mehanizma 1992.-1993. je ubrzala stvaranje jedinstvene valute“ - Sutherland, 2010.

* naslov FBD

** odlomak