KRAJ PUTINIZMA

DANAS, Beograd, Srbija,  03. februara 2012.

Istorija nasleđivanja autoritarnih režima u Rusiji pokazuje ponavljanje obrasca: režimi ne umiru od spoljnih udaraca niti zbog domaćih pobuna. Umesto toga, oni streme ka propasti od čudne unutrašnje bolesti - mešavine samoprezira i shvatanja da je režim iscrpljen. Bolest naliči političkoj verziji egzistencijalne „Mučnine“ Žan Pol Sartra i dovela je do Boljševičke revolucije 1917. te kraha Sovjetskog Saveza sa Gorbačovljevom Perestrojkom. 

Danas je režim premijera Vladimira Putina ojađen istom bolešću, uprkos ili zbog naizgled nepropustljivog političkog zida koji je godinama gradio oko sebe. Putinov simulakrum velikog ideološkog režima jednostavno ne može izbeći ovakvu sudbinu. „Herojska slika“ lidera i „sjajna dela“ svakodnevno se nagrđuju. Ovakvi verbalni napadi neće još dugo biti ograničeni na marginalne opozicione glasove; oni sada ulaze u medije.

Dva događaja znatno su doprinela padu poverenja u Putinov režim kako među elitom tako i među običnim građanima. Prvo, na septembarskom kongresu Putinove partije Jedinstvena Rusija, premijer i predsednik Dmitrij Medvedev formalizovali su ono što su svi predosećali - objavljivanje namere Putina da se kandiduje na predsedničkim izborima u martu - te samim tim samoproglašenje ruskog doživotnog diktatora. Njegova težnja da večno vlada ne potiče toliko od žeđi za vlašću koliko od straha da će jednog dana odgovarati za svoje postupke.

Drugi smrtonosni udarac za Putinov prestiž potiče iz neverovatne količine prevara zabeleženih tokom decembarskih parlamentarnih izbora. Prema navodima pouzdanih posmatrača, kao što je nevladina organizacija Golos (Glas), izborne nepravilnosti donele su Jedinstvenoj Rusiji 15-20 odsto prednosti (zbog čega vladajuću stranku javnost sada naziva partijom „varalica i lopova“). Prevare su počele dugo pre dana glasanja budući da devet opozicionih partija nije dobilo priliku da izađe na izbore.

Ova dva događaja načinila su Putinov režim ne samo nelegitimnim, već smešnim. Čak iako režim formalno „osvoji“ predsedničke izbore 4. marta, kocka je već bačena. Ono što se danas događa u Rusiji deo je globalnog fenomena. Uprkos Putinovim najvećem mogućem trudu da izoluje Rusiju i njen postsovjetski prostor, antiautoritarni trendovi u obližnjim regionima (poput Bliskog istoka) čine svoje.

Ruski birači, establišment i intelektualci osećaju da je putinizam već mrtav. Samo je pitanje vremena kada će događaji poraz učiniti političkom realnošću. Nakon Putinovog pada, lideri drugih autoritarnih postsovjetskih režima - od beloruskog lidera Aleksandra Lukašenka i kazahstanskog vladara Nursultana Nazarbajeva do ukrajinskog Putina Viktora Janukoviča - neće dugo preživeti na vlasti.

Autoritarizmu je, zapravo, već odzvonilo u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, ali je globalna ekonomska kriza usporila njegov kraj. Gruzija je prva proterala svoje komunističke aparatčike. Ukrajina je bila sledeća, ali zahvaljujući unutrašnjoj neslozi, pritisku Kremlja i ravnodušnosti Evropske unije, „narandžasta revolucija“ nije bila u stanju da sprovede svoja demokratska obećanja. Sada Janukovič pokušava da preinači demokratska postignuća zemlje, ali uviđa da je to teško uprkos hapšenju mnogih opozicionih lidera.

U Moldaviji, stvarna tranzicija ka demokratiji odvija se neko vreme. U Kazahstanu, takođe, buka protiv doživotne vladavine Nazarbajeva postaje sve jača. Čak i ljudi u malenoj Južnoj Osetiji, koju je Kremlj anektirao nakon rata sa Gruzijom 2008, opiru se lokalnim marionetama Putinovog režima.

U Rusiji, masovno nezadovoljstvo Putinovom administracijom zaraženom korupcijom brzo se preobraća u otvoreni prezir. Ono što je počelo pre nekoliko meseci kao protest brzo je postalo društveni zakon. Zaustaviti proteste sada je jednostavno nemoguće. Ukoliko Putin iskoristi svoje dobro razvijene aparate prinude, odigraće na svoju poslednju kartu. Svako pribegavanje brutalnoj sili ne bi li se ugušile demonstracije završiće se gubitkom legitimnosti režima.

„Sve mi razumemo“, nedavno mi se poverio jedan od vodećih ideologa Kremlja, „ali nemamo izlaza“. „Primaći će nam se oni jednom. Mi se i dalje krećemo kao veverica u kavezu. Koliko dugo? Onoliko koliko budemo imali snage...“

Oni koji upozoravaju da će krah vlade biti opasan skok u nepoznato su u pravu. Ali pogrešno je uverenje da je bolje sačuvati vladu. Rusija se mora jednom i za svagda osloboditi putinističke sistemske korupcije inače će samu sebe uništiti. (Andrej Pjontkovski)

* autor je ruski politički analitičar i član političkog saveta Ujedinjenog demokratskog pokreta Solidarnost

* naslov FBD