HRVATSKA U SUSRET REFERENDUMU O PRISTUPANJU EU 

VJESNIK, Zagreb, Hrvatska, 17. decembar 2011.

Hrvatska se ponovno suočava s posljedicama nomotehničkog šlamperaja. Naime, da bi se proces potvrđivanja potpisanog Ugovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji mogao provesti sukladno ustavnoj proceduri, najprije će biti nužno ponovno promijeniti završni, osmi članak parlamentarne Deklaracije o temeljnim načelima pregovora za punopravno članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji, što ju je Sabor već jednom bio mijenjao, u listopadu 2010. godine. Inicijalni je tekst Deklaracije, posve neusklađeno s ustavnom procedurom udruživanja i razdruživanja Republike Hrvatske, ali i protivno logici ratifikacije međunarodnih ugovora, predviđao da će Sabor referendum o potvrđivanju Ugovora o pristupanju raspisati nakon završetka pregovora a prije njegova potpisivanja.

Raspisivanje takva referenduma bilo bi posve besmisleno jer ga se ne bi moglo tretirati drukčije nego kao savjetodavni referendum. Inicijalno zamišljena procedura samo bi dovela do toga da, u slučaju ako bi biračko tijelo na referendumu odbacilo rezultate pristupnih pregovora, ustavni predstavnici države (predsjednik Republike i predsjednik vlade) ne bi mogli pristupiti potpisivanju Ugovora. Referendumska odluka u inicijalnom tekstu Deklaracije bila je navedena u kontekstu »važnost(i) aktivne uloge građana Republike Hrvatske u procesu pridruživanja Europskoj uniji«. Ako je i moguće razumjeti da se 2005., kad je bio dogovoren politički okvir za parlamentarnu suradnju cijeloga hrvatskog ustavnog luka u pristupnom procesu koja se pokazala vrlo korisnom i uspješnom, nije razmišljalo o nomotehničkim uvjetima što ih Ustav zadaje u procesu udruživanja kakvo je pristupanje europskoj ekonomskoj i političkoj integraciji, teže je razumjeti da se o tome nije mislilo potkraj prošle godine kad je kraj pregovaračkog procesa već bio vrlo izgledan.

Naime, lanjskom promjenom teksta prvoga stavka osmog članka Deklaracije nije riješen problem poštovanja ustavne procedure, nego je tek omogućeno da nakon završetka pristupnih pregovora Ugovor o pristupanju bude potpisan, kao i svaki drugi međunarodni ugovor, koji imaju pravo sklapati predsjednik Republike i vlada. Izmijenjeni tekst toga stavka sad glasi: »Građanke i građani Republike Hrvatske odlučit će o pristupanju Europskoj uniji na referendumu koji će se održati u roku od 30 dana od dana potpisivanja Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Nakon referenduma, ovisno o njegovim rezultatima, Hrvatski sabor pristupit će ratifikaciji Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji.« Time se može ratificirati neki »obični« bilateralni ili multilateralni ugovor ako Sabor donese odluku da svoje pravo odlučivanja o ratifikaciji prenese na političko tijelo, što može učiniti u svakom pitanju iz svoje ovlasti.

Strogo gledano, poštovanje tako promijenjene odredbe u parlamentarnoj deklaraciji tražilo bi, kao i prije nego što je promjena učinjena, raspisivanje dvaju referenduma s praktički istim referendumskim pitanjem. Razlika je jedino u tome što bi prema inicijalnom tekstu prvi referendum već trebao biti proveden, a prema izmijenjenom morao bi se održati do 8. siječnja iduće godine. U oba slučaja tek bi tad trebalo pokrenuti ustavnu proceduru o udruživanju Republike Hrvatske koja predviđa da najprije vlada, predsjednik Republike ili trećina zastupnika iniciraju donošenje odluke o pristupanju Uniji, da Sabor tu odluku potvrdi dvotrećinskom većinom te da se onda ponovno raspiše referendum s istim referendumskim pitanjem: »Prihvaćate li pristupanje RH Europskoj uniji u skladu s Ugovorom o pristupanju?«

Dakle, vremenski tjesnac nastao zbog toga što u mjesecu nakon potpisivanja pristupnog ugovora padaju i formiranje novog saborskog saziva i nove izvršne vlasti, ali i parlamentarne ferije, za božićnih i novogodišnjih praznika, nije jedini razlog zbog kojeg je nužno ponovno novelirati i doraditi Deklaraciju.

Koliko god naoko bila nezgodna činjenica da priprema referenduma pada na sam početak mandata nove administracije, to može biti i svojevrsna šansa novoj vladi. Naime, referendum o pristupanju Uniji ne bi trebao biti tek proces uvjeravanja građana da potvrde rezultat pregovaračkog procesa i slože se sa započetim procesom udruživanja Hrvatske u državni savez, nego je i prigoda da se građanima predstavi cijeli niz novih politika za koje Hrvatska dobiva šansu pristupanjem Uniji. Prigoda je to da se progovori o namjerama vezanim uz korištenje »financijske omotnice«, koja Hrvatsku čeka nakon pristupanja Uniji, o namjerama vezanima uz korištenje europskih strukturnih fondova, a i za realnu procjenu o tome u kojoj mjeri i koliko brzo europske politike mogu promijeniti i unaprijediti Hrvatsku.

Druga važna prigoda, što je otvara kampanja zagovaranja pristupanja Europskoj uniji upravo na početku vladina mandata, mogućnost je promoviranja novog načina donošenja odluka. Kad govorimo o Europskoj uniji, govorimo i o standardima primjene europskog načela dobrog upravljanja i o tome da se u procesu donošenja odluka moraju poštovati svi relevantni interesi. Europski model odlučivanja zasniva se i na načelima deliberativne demokracije, na otvorenosti kanala komunikacije između građanskoga društva i političke sfere. Puki odnos manjine i većine u parlamentu i decizionistička moć parlamentarne većine u europskom su modelu donošenja odluka potisnuti u korist javne rasprave (deliberativne procedure) u kojoj se kristaliziraju racionalni interesi, a odluka se donosi tako da svi interesi budu optimalno zaštićeni.

U Hrvatskoj se često površno raspravlja o tome zašto su građani rezignirani, zbog čega politička klasa gubi njihovo povjerenje i zašto je sve manje interesa za procese u političkoj sferi. Umjesto ispraznih rasprava u predreferendumskoj se kampanji otvara prostor za promjene. Političari su se uvijek dosad prije izbora trudili zadobiti povjerenje birača, a sad prvi put dobivaju prigodu za suvislu kampanju javnog zagovaranja važnog segmenta javnih politika – europske politike – i to neposredno nakon što su za sljedeće četiri godine izborima određene nove političke uloge. Izborni pobjednici dobivaju prigodu biračkom tijelu objasniti koje društvene dobiti namjeravaju ostvariti svojom europskom politikom. Za razliku od tipičnih referendumskih situacija, u kojima opozicija obično nastoji potkopati vladinu politiku, ovoga će puta najveća opozicijska stranka imati prigodu pred biračkim tijelom zagovarati temeljno ostvarenje svoga prethodnog mandata. Uključivanjem najveće opozicijske stranke u provođenje važne vladine politike moglo bi se postići jasno definiranje onoga što je skupno hrvatskim demokratskim strankama kad je riječ o europskoj politici, ali i koje su »fine nijanse« njihovih međusobnih razlika.

Odluka o pristupanju Europskoj uniji vrijednosna je a ne samo pragmatična odluka. Kad se u odlučivanju vodimo pragmatizmom, u prvom su nam planu (uglavnom kratkoročne) dobiti pristupanja nekoj organizaciji i gubici što ih takvom odlukom prihvaćamo. Takvo gledanje pristupnog procesa svodi se na to da odricanje od dijela suvereniteta »zamijenimo« za sigurnost i stabilnost te mogućnost profitiranja od europskih strukturnih fondova. Već to je – s pozicije liberalne demokracije – prihvatljivo jer se cijeli društveni ugovor zasniva na razumskoj odluci o razmjeni dijela slobode za sigurnost. Odričući se dijela suvereniteta, dakle prava da čini što joj je drago, Hrvatska dobiva stabilnost i sigurnost koje generira europska integracija.

»Stvaranje novih poslova, nastavak reformi i investicija u obrazovanje, cjeloživotno učenje i zapošljavanje kako bi se stvorile šanse za svakoga; izbjegavanje protekcionizma; usklađivanje fiskalne i monetarne politike; povećanje transparentnosti i nadzora nad financijskim tržištima; Europa mora postati tržišnim liderom u zelenim tehnologijama i povećati udio obnovljive energije na barem 20 posto do 2020; fleksibilnost rada roditelja prijateljska prema obitelji; mora biti osigurana bolja skrb za djecu i politika stambenog zbrinjavanja, uvedena fiskalna politika prijateljska prema obitelji, a potican roditeljski dopust« – tako su sažeto predstavljene političke vrednote demokršćanske većine u Europskom parlamentu i Europskoj komisiji. Teško je povjerovati da o tim vrednotama ne bi bilo moguće postići konsenzus u hrvatskoj političkoj areni i da on ne bi bio i širi od pukog zbroja glasova proeuropske vladajuće koalicije i najveće stranke prethodne administracije. I oni koji su skloni »skepticizmu« prema europskoj integraciji, a politički pripadaju ustavnom luku, dakle nisu ni desni/nacionalistički ni lijevi radikali, lako će u ovom skupu vrednota prepoznati svoje političke prioritete.

Kvalitetna kampanja javnog zagovaranja pristupanja Europskoj uniji može biti jedan od važnih koraka konsolidacije europskih vrednota u hrvatskom građanskom društvu. Za to svakako vrijedi osigurati transkoalicijsku političku suradnju. Uspješna kampanja javnog zagovaranja vrijednosti pristupanja Uniji mogla bi rezultirati nepovratnim evolucijskim učinkom i na samom početku novog političkog mandata dovesti do afirmacije novog načina donošenja političkih odluka i naglašavanja društvenoga konsenzusa. A radi takve se promjene itekako isplati uzeti vremena i posvetiti energije za zagovaranje skupnih europskih demokratskih vrednota. Nomotehnički problemi u Deklaraciji i uvjeti ustavne procedure ne smiju zatvoriti »okno šansi« (the window of opportunity) za takav razvojni scenarij. (Davor Gjenero)

* naslov FBD