UBICA VUKOVARA USKORO MEDJU NAMA

E-novine, internet portal,Beograd, Srbija, 09. decembra 2010.

Za šest meseci Veselin Šljivančanin može da traži prevremeni otpust, što će po, da 'prostite, dikciji poslednje presude, Apelaciono veće Haškog tribunala podržati. Eto nove prilike da se pukovniku uputi pozdrav, usred Beograda. A vrhovni komandant bi mogao, duboko razočaran poput Đenke, i da ga reaktivira - ko zna čemu će valjati

Ne, nije povod za ovaj napis „neka pošalica od sinoć“, već novi sunovrat Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Hagu, saopšten u vidu presude koja donosi radost pomoćniku komandanta za bezbednost zloglasne postrojbe Gardijske brigade Jugoslovenske narodne armije pod kontrolom Beograda, Veselinu Šljivančaninu. Tribunal ga je oslobodio optužbe za ubistvo 194 civila na Ovčari, Žalbeno veće mu je smanjilo kaznu sa 17 na deset godina zatvora. Slaba je uteha žrtvama to što Šljivančanin već robija - doduše, gotovo fakultativno (dve godine je bio u Beogradu) - kao i to da je pravomoćno označen kao belosvetska bitanga odgovorna za pomaganje i podržavanje mučenja hrvatskih zarobljenika na farmi Ovčara kod Vukovara 20. i 21. novembra 1991. Milošću Tribunala dovući će se u Beograd za otprilike šest meseci i terati kera sa sve Kostom Čavoškim i ostalim bašibozlukom okupljenim u endžiou za njegovo oslobađanje.

Država Srbija već je pozdravila sumanutu presudu, Nada Kolundžija bila srećna k'o da je otvorila školu u Vukovaru (ne želite da znate detalje), očekuje se da se oglasi i predsednik Boris Tadić - koji je duboko patio i, u julu ove godine, nakon izricanja kazne Šljivančaninu od 17 godina zatvora, rekao da je ona „duboko razočaravajuća“, pokazujući vlastitu spremnost za ovdašnji performerski specijalitet, bacanje cveća pred tenkove koji će pobiti ljude i srušiti grad. Izjava predsednika nije bila nimalo, a nekmoli duboko razočaravajuća, budući da niko od njega nije očekivao ništa više.

Posle mu ovi iz Evrope pokazali gde je Vukovar.

Žalbeno veće Tribunala je u svojoj prvoj reviziji od osnivanja ovog suda, saopštilo da je načinilo grešku presudivši Šljivančaninu i za pomaganje u ubistvima zarobljenika, te je presuda za to delo ukinuta. Neke zakonitosti logike nameću pitanje kako je u ovoj presudi, trećoj i najstrašnijoj, moguće odvojiti jedno delo od drugog, pogotovu sa saznanjem o rezultatima temeljnog krivičnog postupka pred Većem za ratne zločine u Beogradu. JNA meštar od bolnice, eto, nije ubica, smatra Tribunal, podstaknut rečenicom koju je izgovorio čovek koji, valjda, samo u Holandiji može da bude kredibilni svedok: „ Na sastanku kome smo prisustvovali Mrkšić, Šljivančanin i ja nije bilo reči o povlačenju JNA sa Ovčare“, izjavio je general Miodrag Panić, načelnik štaba Gardijske brigade.

Pre toga, donevši takođe nepravičnu kaznu, Apelaciono je veće konstatovalo ono što svaki kadet treba da zna, činjenicu da je Šljivančanin bio odgovoran za bezbednost zarobljenika, te da ih je ostavio na milost i nemilost Teritorijalne odbrane Vukovara i državnih srbijanskih i domicilnih bandita.

Kako je Veće navelo u oborenoj presudi, Šljivančanin je povukao vojsku sa farme „Ovčara“ i zarobljenike prepustio Teritorijalnoj odbrani i paravojnim formacijama, iako je mogao da pretpostavi da će uslediti njihovo ubistvo. Isto veće poništilo je i prvostepnu odluku da se Šljivančanin, zbog pomaganja u mučenju ratnih zarobljenika, kazni sa pet godina zatvora. Šljivančanin je, smatralo je pre četiri meseca Žalbeno veće, morao da se usprotivi naredbi da napusti „Ovčaru“, pa čak i da svog komandanta Mileta Mrkšića pokuša da ubedi da takvo naređenje opozove. Kratko podsećanje: “Gospodin Šljivančanin je, prilikom svog telefonskog razgovora s Beogradom, kada je tražio da razgovara sa generalom Vasiljevićem (Aleksandar, načelnik Uprave bezbednosti JNA), mogao zatražiti generalovu pomoć po tom pitanju. Žalbeno veće smatra da bi ubistvo ratnih zarobljenika bilo znatno manje izgledno da je gospodin Šljivančanin uspeo osigurati povratak vojne policije na Ovčaru”, saopštio je tada predsedavajući Žalbenog veća Teodor Meron.

Nakon svega, jedino što bi u formalnom smislu moglo da bude važno za državu Srbiju je da Šljivančanina ponovo stavi iza brave i da mu, zarad dostojanstva svojih građana, pravično presudi. Iluzija, slažem se.

Haški tribunal, naravno, ne mari mnogo za to što puni Beograd ološem - eno zlikovkinje Biljane Plavšić u Katanićevoj, ovaj „pomagač u mučenju“ će da se vrne doma, počeće, možda, i neku seriju tribina (Plavšićka još ćuti zbog zabrane), što će biti mnogo manje strašno od onoga što su sa većim guštom radili i za šta su osuđeni. Sve je, složićemo se, manje strašno nego što su genocid i nečovečno postupanje.

Posvetimo se, ipak, državnom interesu koji se, doduše često menja, za razliku od elementarnog poimanja čovečnosti: „Druže majore, čestitam Vam oslobađanje Vukovara!“, kazao je tog tragičnog 21. novembra izveštač državne televizije iz Vukovara Nino Brajović. Za šest meseci Šljivančanin može da traži prevremeni otpust, što će, po, da 'prostite, dikciji poslednje presude, Veće podržati. Eto nove prilike da se pukovniku uputi pozdrav, usred Beograda. A Vrhovni komandant bi mogao, duboko razočaran poput Đenke, i da ga reaktivira - ko zna čemu će valjati.

Srbija je, dakle, sramnom presudom - nažalost, nije prva koja dolazi iz glavnog grada Holandije u kojem je i komšijski Međunarodni sud pravde (to su oni što presuđuju opštinsko - komunalni genocid) - dobila još jednu lekciju, da ne treba da brine o savesti Haškog tribunala i njegovih sudija koji već godinama donose kontradiktorne presude.

Ima nešto još strašnije, a nema ga često u novinama, obično o tome čitamo kada je reč o višestrukom ubistvu i potom samoubistvu: šta ćemo sa onima koji Haga nisu ni videli, a usput bi nešto i da prikolju. (Bojan Tončić)