RAZMIŠLJANJE O TOME KO MOŽE OBAVLJATI FUNKCIJU PREMIJERA VLADE

VJESNIK,Zagreb, Hrvatska,  04. decembra 2010.

Godine 1992. Izrael je uveo neposredni izbor premijera i takvi su izbori održani samo tri puta: 1996., 1999. i 2001. Nakon toga neposredni je izbor premijera napušten jer sustav nije dao očekivani rezultat – uspostavljanje stabilnije vlade. Naime, izraelski stranački sustav jako je fragmentiran, a primjena razmjernog sustava s jednom izbornom jedinicom i izrazito niskim izbornim pragom, od samo dva posto, omogućuje malim strankama da sudjeluju u parlamentarnoj areni. Valja reći da neposredni izbor predsjednika vlade, koji se primjenjivao samo u Izraelu u trima izbornim ciklusima, bitno odstupa od načela funkcioniranja sustava parlamentarne vlade.

Osnovno je, naime, načelo sustava parlamentarne vlade da ona proizlazi iz parlamenta i ovisi o povjerenju parlamentarne većine. Njeni članovi čine kolektivno tijelo izvršne vlasti, a premijer je povijesno tek »prvi ministar«. Funkciju premijera baštinimo iz britanskog političkog sustava. Osnovni je rezultat revolucije iz 1688. bio da Engleskom vlada »kralj u parlamentu« pa je, budući da više nije mogao donositi samostalne odluke, kralj morao uspostaviti tijelo koje mu je omogućavalo vladavinu. To je tijelo bilo kabinet koji je proizlazio iz parlamenta. Kada je hanoverska dinastija s Georgeom I. 1714. preuzela prijestol (a novi je kralj slabo vladao engleskim i dosađivao se na sjednicama kabineta), uspostavljena je praksa da kralj ne sudjeluje u njegovu radu, nego da ga jedan od ministara - koji je dobio naslov prvoga ministra (prime minister) - izvještava o radu i odlukama kabineta. Od pozicije kraljeva izvjestitelja do ključnog nositelja izvršne vlasti protekao je dugi razvojni proces. U međuvremenu političke stranke postale su važni element političkog sustava, a nakon Drugog svjetskog rata, od usvajanja Ustava SR Njemačke, one postaju i formalnim dijelom ustavnoga poretka znatnog dijela parlamentarnih demokracija. Budući da se - osim u tri spomenuta izraelska izborna ciklusa - u sustavu parlamentarne vlade premijer bira posredno, a da je on ključni nosilac izvršne vlasti u zemlji, uspostavilo se pravilo da na parlamentarnim izborima kandidatima za premijera uvijek smatramo šefove dviju najvećih političkih stranaka. Rijetki su izuzeci tog pravila. Tako je u listopadu 1998. godine nakon socijaldemokratske pobjede za njemačkog kancelara bio izabran Gerhard Schröder, iako je karizmatični Oskar Lafontaine, predvodnik stranačkog krila tvrdih ljevičara bio predsjednik stranke. Uskoro se pokazalo da lukavstvo, koje je trebalo pomiriti odnose dviju stranačkih struja, ne drži vodu pa je Lafontaine već u ožujku iduće godine podnio ostavke i na mjesto predsjednika stranke i na mjesto ministra u Schröderovoj vladi, a poslije je i napustio SPD.

Logika sustava parlamentarne vlade nameće da šef najveće stranke vladajuće koalicije preuzima i odgovornost za upravljanje izvršnom vlašću. Nije vjerojatno da bi bez upravljanja pobjedničkom strankom netko mogao zauzeti premijerski položaj niti da bi najveća stranka vladajuće koalicije mogla nekome drugom - bilo lideru, bilo kandidatu neke manje stranke - prepustiti premijerski mandat, dakle, mandat za sastavljanje kolektivnog tijela izvršne vlasti i upravljanja njime u četverogodišnjem mandatnom razdoblju. Tek su rijetke situacije kad postoji određena vjerojatnost da bi netko tko nije šef jedne od dviju najvećih parlamentarnih stranaka preuzeo premijersku poziciju. Jedna od mogućnosti je da kada nakon parlamentarnih izbora ne uspije formiranje većine i predsjednik republike mora raspustiti parlament i raspisati nove izbore, on imenuje nestranačku vladu. Takvoj je vladi mandat formalno vrlo ograničen i traje samo do održavanja novih izbora i formiranja većine nakon njih, ali se u uvjetima političke nestabilnosti može i oduljiti. U Hrvatskoj takva opcija ne dolazi u obzir s obzirom na reljef ovdašnje stranačke arene u kojem je izvjesno da će stranka koja osvoji relativnu većinu glasova i mandata na izborima redovito uspjeti formirati i parlamentarnu većinu i sastaviti vladu. Stoga nije vjerojatno ni to da bi u parlamentu, dogovorom ključnih političkih aktera, moglo doći do formiranja manjinske vlade ili ekspertne vlade s vremenski ograničenim mandatom i definiranim ciljevima.

Zbog svega toga svako isticanje uvaženih aktera hrvatskog društvenog života kao kandidata za premijera - kada ono ne dolazi od dviju najvećih stranaka i nije vezano uz najavu da bi u tom slučaju taj akter postao i predsjednikom stranke - predstavlja podcjenjivanje biračkoga tijela i nacionalne političke kulture. Za nacionalnu je političku kulturu posebno štetno kad se za takvo izvikivanje kandidata za najutjecajnijeg nosioca izvršne vlasti zloupotrebljavaju imena nosilaca drugih autonomnih grana vlasti. Budući da u javnosti još uvijek prevladava poimanje trodiobe vlasti, vjerojatno bi bilo kakvo isticanje imena predsjednika Vrhovnog suda, koji je predstavnik nacionalne sudbene vlasti, za mjesto premijera i time ključnog čovjeka izvršne grane vlasti izazvalo javno negodovanje i oni koji bi to činili bili bi upozoreni da se ne poigravaju s dosegnutom razinom diobe i međusobne kontrole vlasti.

Autonomna monetarna vlast nije ništa manje važna za stabilnost demokratskog poretka i učinkovitost države nego autonomna sudska vlast, a uspostavljanje pune samostalnosti monetarne vlasti u Hrvatskoj povijesno će se vezati uz djelovanje aktualnog prvog čovjeka te vlasti - guvernera HNB-a Željka Rohatinskog. Temeljnim napretkom u hrvatskom socijalnom razvitku u proteklom desetljeću možemo smatrati činjenicu da je (zapravo prvi put u nacionalnoj povijesti) uspostavljena autonomija društvenih sfera i da su ostale grane vlasti, ne samo sudbena i monetarna nego i administrativna, počele uspostavljati samostalnost i neovisnost o odnosima snaga u političkoj areni i o izvršnoj vlasti. Time se Hrvatska počela ozbiljno oslobađati autoritarne i totalitarne prošlosti, od tradicije »jedinstva vlasti« koja je, doduše, bila »legitimirana« različitim svjetonazorima, ali se tehnički uvijek temeljila na podčinjavanju svih sfera onome tko je imao političku moć.

Njegova osobna neovisnost temeljna je poluga kojom je guverner Rohatinski uspostavljao neovisnost grane vlasti kojoj je na čelu. Kao jedan od najobrazovanijih hrvatskih ekonomista niti ekonomski niti socijalno nije ovisio o poziciji na kojoj se nalazi jer i bez položaja guvernera - na temelju obrazovanja i znanja - pripada mu mjesto u najužem krugu nacionalne društvene elite. Zbog toga je svaki »nedolični« poziv na politički kompromis mogao, onome tko je takav kompromis tražio, gospodski odbiti, nudeći ostavku na svoje mjesto. U jednoj od afera koja je osramotila konsolidirane parlamentarne demokracije s uređenim financijskim tržištima (aferi »Hypo«) uz Hrvatsku se, doduše, vežu neke neugodne epizode, ali postoji i epizoda u kojoj je ona djelovala kao ozbiljna država, s učinkovitijim mehanizmima kontrole financijskog sustava nego u zemljama koje nam inače mogu služiti samo kao primjer. Rohatinski je, naime, mogao ono što bi teško pošlo za rukom bilo kojem hrvatskom premijeru, a tadašnji to nije ni pokušavao. Naime, odupro se snažnom pritisku bavarskog premijera Edmunda Stoibera i nametnuo »svoje« uvjete preuzimanja hrvatske kćeri Hypo banke i time osigurao da se nestabilnost koruške banke, koja je potresla i bavarske javne financije, ne prelije na hrvatsko financijsko tržište.

U svome društvenom djelovanju Rohatinski je uvijek nastupao izrazito nepolitički. Temeljna je, naime, karakteristika političara koji djeluju u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti pronalaženje kompromisa i povećavanje iracionalnog manevarskog prostora u kome se neki kompromis može postići. Pozive na kompromis kada ih je smatrao nedoličnima Rohatinski je, međutim, odbijao na način na koji to ne bi učinio nijedan političar. Sam je pak nudio suradnju izvršnoj vlasti onda kad je procijenio da se njome mogu polučiti povoljni društveni rezultati, a da pritom ne dovede u pitanje svoj temeljni poziv (u veberijanskom smislu), dakle, da ne ugrozi monetarnu stabilnost zemlje.

Ideja da bi netko tko je nosilac autonomne vlasti - i koji se pritom ponaša upravo onako kako je Max Weber definirao birokraciju (kao optimalni model upravljanja društvenim poslovima) - mogao imati interesa sudjelovati u izvršnoj vlasti koja djeluje po sasvim drugim načelima, opasna je i štetna zabluda. Naročito je štetna zato što nas, s obzirom na dosegnuti društveni razvitak, vraća natrag, u vrijeme kada je izvršna vlast »samorazumljivo« bila viša od drugih grana vlasti - superiorna i sudstvu i administrativnoj i monetarnoj vlasti. (Davor  Gjenero)

* naslov FBD