CRNA GORA I SRBIJA I JEZICI I POLITIKA

POBJEDA, Podgorica, Crna Gora, 30. avgusta 2010.

Osporavanje prava Crnogorcima i državi Crnoj Gori da jezik koji koriste nazovu imenom naroda i države ima i dobru stranu: ono zorno pokazuje (ili potvrđuje) političko teritorijalne aspiracije. Velikosrpska politika više ne osporava Hrvatima i Hrvatskoj da svoj jezik nazovu onako kako hoće. Štaviše, krajem devedesetih, kada je bio aktuelan problem povratka izbjeglih i prognanih Srba, vlast u Beogradu pospješivala je te nesretnike da uzmu hrvatska dokumenta i vrate se, po cijenu da „priznaju“ ono što se samo 6-7 godina ranije nazivalo ustaškim simbolima i Tuđmanovim novogovorom. U Beogradu (i ispostavama u Banjaluci i Podgorici) danas nije sporan ni makedonski jezik, ali jesu još uvijek sporni crnogorski i bosanski! Pitanje jezika tako je nalik onoj vremenskoj prognozi sa Televizije Beograd početkom devedesetih. Trebalo je tada gledati Dnevnik do kraja da se shvate ratni ciljevi: pokazivala ih je ona mapa koja se nalik hidri neprirodno rasprostrla na zapad Balkana sa jednom tankom kopčom kod Brčkog. Danas za spoznaju apetita Beograda treba samo uočiti kome se osporava nazivanje jezika imenom naroda i države.

Ako usvojimo stav ozbiljnih lingvista – onaj koji u moru stavova po mom mišljenju djeluje najrazboritije – da se u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini govori jedan policentričan jezik (ili makar da je u upotrebi jedan jezički metasistem bliskih govora) I da je nazivanje jezika imenom naroda i države stvar čiste politike, a ne lingvistike, ako se saglasimo da su na svu sreću daleko iza nas „godine koje su pojeli skakavci“ kada su srpski filmovi titlovani u Zagrebu, a hrvatski lingvista Brozović izjavljivao da mu je „bliža bugarska književnost od srpske“, i da je vrijeme u kojem je u Beogradu parkiranje prekrštavano u „parkovanje“, a analiziranje u „analizovanje“ iza nas, onda se nameće pitanje koji je to razlog, odnosno koja je to politika koja 2010. jedno pravo priznaje Srbima tj. Srbiji i Hrvatima, tj. Hrvatskoj, a osporava ga Crnogorcima i Crnoj Gori, odnosno Bošnjacima i Bosni i Hercegovini?

U oba slučaja oni koji osporavaju to pravo govore o „manjini“ i „većini“. Srpski i hrvatski, prema Beograduž (i ispostavama), više nijesu sporni, jer tim jezicima govori većina građana Srbije, odnosno Hrvatske, dok u Crnoj Gori i BiH to navodno nije slučaj.

Kolika važnost se u Beogradu pridaje iznošenju ove argumentacije vidi se, pored korišćenja „teške artiljerije“, odnosno najjačih političkih igrača u svakoj od sredina (SANU, Dodik, Amfilohije), u činjenici da je odluka o nepriznavanju bosanskog jezika prva odluka koju je donio Odbor za standardizaciju srpskog jezika, osnovan 12. decembra 1997. U dokumentu naslovljenom „Odluka br 1“ od 16. februara 1998. navedeno je da se „može preporučiti samo atribut bošnjački“. Odluka je obrazložena političkom ocjenom da u razlogu iz kojeg su „muslimani/Muslimani/Bošnjaci“ izabrali da svoj jezik nazivaju bosanskim „nije teško ... prepoznati njihovu težnju ka unitarnoj BiH, u kojoj bi vladali i oni i njihov jezik“, kao i argumentom da isto tako imaju pravo da druge jezike nazivaju onako kako oni (Srbi) to žele, bez obzira na to kako taj jezik naziva narod o kojem je riječ, odnosno čiji je jezik. Kao primjer za argumentaciju navedeno je da i Slovaci i Slovenci svoj jezik na svom jeziku nazivaju slovenski, a da se ti jezici na srpskom nazivaju slovački i slovenački.

Ovom „Odlukom“ Srbija je de fakto priznala bosanski jezik iako pod drugim imenom (dvije i po godine kasnije će kroz predizborne kalkulantske izjave Vojislava Koštunice priznati i Bošnjake kao narod), ali je Beograd priznanje upotrebe bosanskog jezika „ograničio“ na Bošnjake u BiH. Identična argumentacija, odnosno isti scenario na djelu je i kada je riječ o crnogorskom jeziku. Ni srpski lingvisti (okupljeni u SANU), ni Srpska pravoslavna crkva kroz riječi svog najvišeg velikodostojnika u Crnoj Gori mitropolita Amfilohija (Radovića) u njegovom prekjučerašnjem pismu (i u više ranijih izjava I stavova), ni predstavnici prosrpskih opozicionih stranaka u Crnoj Gori ne spore pravo Crnogoraca (ovdje čak ne ni svih nego tek dijela) da svoj jezik nazovu imenom naroda i države (u ovom slučaju nema vidne razlike kao kod bosanskog/bošnjačkog), ali traže da se korišćenje crnogorskog jezika ograniči na, kako navode, „manjinu“ tj. „samo“ na one građane Crne Gore koji su crnogorske nacionalnosti, odnosno na one koji se decidno izjasne da govore crnogorski. Iz toga slijedi da je srpski jezik onaj koji je u ovoj zemlji u upotrebi „po defaultu“, odnosno automatizmu, ondnosno ako se građanin ne izjasni drugačije.

Koje su opcije u ovakvoj situaciji na raspolaganju Crnoj Gori?

Jedna je ona kojoj su svojevremeno pribjegle Makedonija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina: uporno dokazivati da se u Crnoj Gori govori jezik „bitno različit“ od onoga koji je u upotrebi u Srbiji, da je „pod pritiskom Beograda“ gurana u drugi plan crnogorska (hrvatska, bosanska) leksika, da se sada „samo vraćamo korijenima“ itd. Makedonija je prošla put od zabrane upotrebe svog jezika uvedene 1912, preko štampanja prve zbirke poezije na savremenom makedonskom „Beli mugri“ (Bijele zore) Koča Racina 1939. u Zagrebu, do odluke donijete nakon priznanja države i nacije (AVNOJ, 1943) da se za osnov standardnog jezika uzmu zapadnomakedonski govori Bitolja i Ohrida kako bi se jezik što više udaljio od ekspanzionističkih komšija Srba i Bugara. Hrvatski put, poznatiji široj javnosti, nalik je sinusoidi na kojoj su se kao ekstremi smjenjivali pokušaji unifikacije i diferencijacije hrvatskog i srpskog: iza unifikacije koja je trajala do proglašenja Banovine Hrvatske 1939. uslijedile su vulgarne jezičke vratolomije u NDH, zatim ponovni asimilatorskitalas koji su obilježili Novosadski dogovor 1954. i Zajednički pravopis 1960, pa Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967, gušenje Hrvatskog proljeća/MASPOK-a, zatim period relativnog zatišja i konačno nezavisna Hrvatska u kojoj je u njenom ranom razdoblju (do druge polovine devedesetih) bio organizovan pravi lov na srbizme. Bosna i Hercegovina još se bori za pravo na svoju različitost, jezik još nije u potpunosti ni standardizovan I samo činjenica da ta država uopšte ne funkcioniše sprječava bolje upoznavanje šire javnosti sa često karikaturalnim nastojanjima za upotrebom turcizama, lokalizama i arhaizama kao „izvornim“ odrednicama bosanskog jezika.

Treba li Crna Gora da ide tim putem? Treba li argumentza uvođenje crnogorskog jezika u službenu upotrebu da bude prije svega leksika poput riječi đed, śekira, śever? Tvrdim da ne treba i da ne smije. (Što ne znači da te termine ne treba koristiti, naprotiv.) Ne treba ne samo zato što primjeri Makedonije, Hrvatske i Bosne pokazuju kuda to vodi, i ne prevashodno zato što je svako insistiranje na različitostima kratog vijeka i završava u karikaturalizaciji (zrakomlat, dalekoumnoživač, mahrama, titlovanje filmova i prevođenje vijesti) nego prije svega iz sljedeća dva razloga: prvo zato što Crna Gora ne treba i ne smije nikome da se pravda za svoje suverene odluke koje se ne tiču nikog drugog do građana Crne Gore. U suprotnom pokazuje da sama sebe ne tretira kao ozbiljnu državu. I drugo, zato što, vidjeli smo, osporavanje nazivanja jezika imenom države i naroda nije stvar lingvistike nego isključivo politike pa lingvistički argumenti tu ne igraju nikakvu ulogu.

Konačno, primjeri Hrvatske i Bosne i Hercegovine, država koje su se prije Crne Gore suočile sa ovim problemom, jasno pokazuju kada nastupa trenutak da asimilatorska politika Beograda prihvati jezik tih država, odnosno naroda. Hrvatski je prihvaćen ne onda kada su eventualno hrvatski lingvisti uspjeli da stručnim argumentima uvjere srpske kolege u svoj stav, nego onog trenutka kada je država Srbija počela da uvažava Hrvatsku, kao državu ili ako ništa drugo onda kao respektabilnog rivala. Uostalom, jezik kojim govore i oni koji u Crnoj Gori osporavaju službenu upotrebu crnogorskog isti je kao i jezik onih koji su za to. Vlado Bulatović Vib to je objasnio, ima gotovo pola stoljeća, u jednom od najboljih aforizama: „Kada su istaknuti lingvisti iz Beograda i Zagreba počeli da se plaze jedni na druge, videlo se da im je jezik isti.“ (Srđan Kusovac)

* naslov FBD