DŽAMIJA U NEW YORKU  KAO BEZBEDNOSNI IZAZOV

JUTARNJI, Zagreb, Hrvatska,  14. avgusta 2010.

Nije bez vraga rasprava o (planiranoj) izgradnji muslimanske bogomolje na pljucomet od kratera nastalog rušenjem dvojnih nebodera Svjetskoga trgovinskog centra (WTC).

SAD je od terorističkog napada na WTC 11 rujna 2001 učinio svjetski simbol. Namjerno ili spontano, taj je događaj u kolektivni imaginarij ušao kao teroristički napad muslimana (fanatika) na kršćanski svijet. Oni koji su na Zapadu prihvatili to reduktivno tumačenje uopće nisu marili što su time izravno tjerali vodu na propagandni mlin al-Qa’ide i njezina opako karizmatičnog vođe Osame bin Ladena, koji svoj terorizam predstavlja kao legitiman odgovor na navodni kršćanski prozelitizam, zapravo “križarski rat” Zapada protiv islama.

Koristeći svoj golem medijski utjecaj, SAD je uspio od tog zločina učiniti “cause célčbre”, stvarajući od njega svjetski simbol prve kategorije, iako je samo u Srebrenici (gdje su žrtve bili Bošnjaci, u kolektivnom imaginariju muslimani) u jednom danu pobijeno nekoliko puta više žrtava nego u krahu WTC.

Stoga se i rasprava o izgradnji muslimanskoga kulturnog centra, u čijem će sastavu biti i mesdžid, pretvorila i sama u “cause célčbre”.

U sukobu su se našla dva načela, jedno ugrađeno u temelje američkog liberalizma i sankcionirano Prvim amandmanom na Ustav USA, a drugo usađeno u povijesna iskustva međureligijskih odnosa. Po prvome načelu, svatko ima slobodu govora i uvjerenja, pa svatko može i smije ispovijedati vjeru ili nevjeru bilo u kojem prostoru kojega je vlasnik ili ga je unajmio. Dakle i u centru koji gradi vlastitim novcem na mjestu zgrade koju je kupio i koju ruši, s urednom građevinskom dozvolom. Po drugom načelu, nijedna skupina koja drži do svog kulta ne trpi blizu svoga kultnog simbola nicanje simbola drugog kulta, pogotovu ako je to kult skupine koju smatra agresorom. To se često odnosi na religije, koje se mogu odlikovati stanovitom tolerancijom u kurtoaznim odnosima, ali su osjetljive kada “drugi” uniđe na “njihov teritorij”.

Znak sućuti ili trijumfalizma

To se još komplicira kad su posrijedi muslimani, jer mnogi među njima pripadnike drugih religija smatraju krivovjercima, sav svijet prostorom svog prozelitizma, dok bi otpadnika od svoje vjere kaznili smrću (to je i zakon u nekim muslimanskim zemljama).

Ključno je pitanje: diže li se taj mesdžid, na dva-tri koraka od poprišta rušenja dvojnih nebodera, kao znak sućuti i kajanja, ili kao znak trijumfa nad dušmaninom? Mnogi u Americi ga vide kao izazov, kao izrugivanje sa žrtvama. Islam, sam po sebi, a ni molitva Bogu, ne bi smjeli ikome smetati. Taj je Bog isti Židovima, Muslimanima i Kršćanima. Nije, međutim, riječ o Bogu nego o simbolima sasvim zemaljskih žudnja, kao što su moć i premoć, vlast i prevlast.

Stoga je u međureligijskim odnosima potrebna strahovita osjetljivost. U ljudskim odnosima ni inače nije rijetkost da ono što jedna strana smatra pravdom za se, druga vidi kao tešku nepravdu na svoj račun. Eventualan kompromis - ako ga postignu ili ako su na nj natjerane - obostrano doživljavaju kao nepravdu koju treba ispraviti prvom prilikom. Među ljudima ta vrst omraze traje do smrti, što je vječnost za sudionika, ali povijesno gledano ipak je sitnica, čak i ako se protegne na dva-tri naraštaja.

I među državama može trajati do propasti jedne ili obiju (jer su, na sreću, i države privremene tvorbe). Povijesno gledano, tu je problem veći, jer zapaše veće teritorije i angažira veći broj ljudi. Ratna groblja, nepregledne ravnice jednakih biljega pod kojima je pomorena mladost nekog naraštaja, uskraćena za život koji je tek bio pred njom, svjedoče kakav je užas posrijedi.

Među religijama (bez obzira na to temeljile se na različitim vjerama ili “samo” na različitim vjeroispovijedima) te omraze traju ponajdulje, jer i religije traju dugo, svaka sa svojim sepetom ljudskih čuvstava, među kojima mržnja nije posljednje po intenzitetu.

Pojačava tu mržnju tko svojim simbolom nadbija tuđi, tko svoj hram nabije na prethodni (npr. dvije džamije na ruševinama židovskog Hrama), ili tuđi pretvori u svoj (od Dioklecijanova mauzoleja i Panteona preko Aje Sofije do svojedobnoga tiranskoga Muzeja ateizma - primjera je tušta i tma, u oba značenja tog frazema).

Hram profita i trgovine

I World Trade Center je, na “osobit način”, bio hram: trgovine, profita, simbol istinske religije bjelačke Amerike. Ne samo u onoj protestantskoj tradiciji u kojoj se bogatstvo i uspjeh poimaju kao znak predestinacije i Božje milosti, nego u još drevnijoj tradicija Mamona, Zlatnog Teleta, Saturna, do obogotvorena dolara.

Osama bin Laden, muslimanski kapitalist, odabrao je kao cilj napada upravo taj simbol, taj hram, a ne neko od američkih crkvenih zdanja. Bilo je jasno kojega on to Boga želi ubiti u Amerikancima, ispovijedajući tim činom zavist više od bilo kojega drugog čuvstva, kao da prosvjeduje zašto je Milosrdni i Samilosni svoju milost, onu zvečeću, udijelio više ćafirima nego pravovjernima, s Osamina motrišta.

S tog aspekta (koji nije vjerski, naglašavam, ali i te kako urasta u religijski svjetonazor) i mesdžid nasuprot krateru dvojnih nebodera je izazov. Mogao bi biti i teroristička meta. On je sigurnosna zamka.

Tko ga diže - toga je jamačno svjestan, svakom pijetetu uprkos. To pomanjkanje pijeteta je gnusno. Ali ne manjka nam ga ni u vlastitu dvorištu, odakle nam je mesti, a ne od New Yorka. (Inoslav Bešker)

* naslov FBD