15 GODINA POSLE ''OLUJE'' (1)

PEŠČANIK, internet portal, Beograd, Srbija,  06. avgusta 2010.

1995. je po svemu bila neprijatna godina za Srbe. Nakon 4 mučne godine osvajanja i dominiranja prostorima bivše Jugoslavije, srpske vojske su počele da slabe. Polet koji im je dala bivša JNA bio je porijeklom iz neobnovljivih izvora, te je, od početka neizvjestan, bio osuđen na kraj. Od 1994. godine ratna sreća, ako se tako išta vezano za rat može nazvati, se mijenja. Srpske vojske su izmorene, iscrpljene, prije svega besciljnošću i besmislom borbe koju su vodile. Teritorijalni maksimum je ostavren, ostali su svedeni na ostatke ostataka.

Slom novoformiranih srpskih pseudoautonomija uslijediće nakon početka koordinisane hrvatsko-muslimanske akcije uz podsticaj zapadnih sila.

Neki će reći da se, nakon godina propuštenih mogućnosti sa Srbima, Zapad okrenuo onima koji su imali sluha. Kako god, 1994. je bila predukus dna koje se približavalo. Odnosno, kojem smo se približavali. Zima je prošla, i nastupilo je proljeće. Hrvatska država se dotad već oporavila od ratnih dejstava iz početka devedesetih i ojačala svoje snage, te u Zapadu stekla moćnog saveznika. Zapadu više nije bilo bitno što hrvatsku državu vodi čovjek koji je „ponosan što mu žena nije Srpkinja ni Židovka“, čovjek koji je ndh-način komuniciranja opet ispotiha blagoslovio kao prihvatljiv. Takođe, prije nego što je krenula u akciju uspostavljanja suvereniteta nad nekontrolisanom teritorijom, Hrvatska je u Bosni ušla u „tal“ sa Bošnjacima – postigavši svojevrsni sporazum o nenapadanju i saradnji.

Dakle, sve se to desilo do proljeća 1995.

U Domovinu se tada najprije vratila Zapadna Slavonija. Deseci hiljada srpskih izbjeglica su utočište prvo potražili u Bosanskoj Krajini, a potom ih je jedan dio nastavio ka Srbiji, Matici kojoj se vjerovalo, obećanoj srpskoj zemlji. Sjećam se tih dana. Dešavalo se da su iznenada kao izbjeglice ljudi dolazili u kuće svojih srodnika koji su ih do prije koji dan posjećivali u tadašnjj RSK, najzapadnijoj srpskoj zemlji.

Akcija Bljesak je bila samo uvod u mnogo ozbiljniju i opsežniju akciju. Akciju toliko simboličnog naziva da bi i najnepoetskijem čovjeku mnogo toga palo na pamet. Akciju koja je zaključila priču o trećinama u Hrvatskoj. Oluju.

Srbi u Hrvatskoj su bili i ostali najogoljeniji ogranak srpskog naroda u bivšoj državi, pogotovo ako se u obzir uzme istorija i činjenica da je srpsko pitanje u Hrvatskoj uvijek bilo delikatno.

Srbi iz Srbije u saradnji sa predvodnicima Srba iz Hrvatske nisu bili toliko delikatni u rješavanju tog pitanja. Naprotiv. Krenulo se sa preventivnim rješavanjem srpskog pitanja, dok je vrijeme povoljno, i omjer snaga u korist Srba.

Foto: Miroslav VujovićBeograd je zadovoljno trljao ruke gledajući Krajišnike kako u tenkovima JNA stižu do samog Zadra i kako hrvatska vojska preklapa koljena pred njima, kojih je samo 10% u ukupnom stanovništvu Hrvatske. Šta li se samo može postići u Bosni, u kojoj je Srba preko 30%?

Stanovništvo bježi na sve strane, prijateljstva se raskidaju, životi gube. Ne mogu ni da zamislim koliko je to strašno bilo za generacije koje su odrastale bez sjećanja na rat – biti zapljusnut osjećajem mržnje i strahom bez granica.

Srbi u Hrvatskoj postižu svoj maksimum, osvajaju četvrtinu teritorije. Croats-free zona.

Ali, pobjeda će im biti kratka vijeka. Samo tri godine nakon posljednjih većih vojnih akcija ta RSK, glavni švercerski koridor, nestaće u naletu hrvatske vojske, za svega nekoliko dana. I sa njom nestaće i narod, koji je tu živio vijekovima, a sa njim i kulturno nasljeđe, istorija – sve njihovo. Jer po dolasku u Srbiju ili BiH neće zateći ništa svoje – sve će im biti tuđe, sve će morati graditi ispočetka.

Za razliku od Slavonaca Krajišnici se ne zadržavaju, već nastavljaju ka Srbiji.

Nikada u životu nisam vidio toliko traktora, automobila, konjskih zaprega i nesrećnih ljudi, koji kao da su izvirali iz same zemlje. Vreli avgustovski dani bili su pakao za krajiške Srbe. Svi su se pitali šta su učinili da ih zadesi takva sudbina, njih, koji su uvijek bili žrtva.

Kada su, nakon nekoliko dana preturanja od nemila do nedraga po Bosanskoj Krajini i Posavini napokon krenuli prema Srbiji, mi smo ih gledali sa tugom u očima i zebnjom. Za njima je ostao prazan prostor i svi su nekako znali da smo na red došli mi.

Bahatost naše politike uskoro će donijeti svoje, za Srbe iz Bosne najgore plodove.

Ono što nam se nekada činilo svježim, sjajnim i u boji, već je bilo počelo zaudarati na trulež i mrtvilo. Agresivnost može samo da dovede do nove agresivnosti.

Po dolasku u Beograd, krajiške Srbe nije dočekalo ono čemu su se neki od njih nadali – Srbija im se tada već nije činila kao obećana zemlja. Razmješteni su tako da „poprave“ srpsku sliku u nekim krajevima – naseljavani su najčešće u Vojvodinu i na Kosovo (sa kojeg će izbjeći 1998. i 1999)

Danas se nad sudbinom krajiških Srba prolivaju suze – ne toliko zbog sudbine naroda, koliko zbog teritorijalnih gubitaka i raspadanja sna Virovitica – Karlovac – Karlobag.Svi pominju broj stradalih Srba i podsjećaju na hrvatske zločine, neki čak protjerivanje Srba iz Krajine nazivaju genocidom.

Svi zanemaruju činjenicu da je uzevši u obzir koliko je ljudi izbjeglo bilo, ukoliko se može ovako nezgrapno reći, čak i malo civilnih žrtava. Naravno, broj tih žrtava bi Srbi da uvećaju, a Hrvati da umanje. Hrvatska država se do unazad nekoliko godina veoma trudila da povratak Srba učini što manje vjerovatnim, a Srbiji to uopšte nije smetalo. Misterija oko toga zašto je Krajina tako brzo osvojena i zašto odbrana nije bila adekvatna traje do danas. Iako mislim da tu nema mnogo misterije.

Sada se, kao zadnji čin krvave predstave, povlači opet srpsko pitanje u Hrvatskoj, ali čisto politike radi – kao što je bio slučaj i 1990. i 1991. Srbi su adut u pregovorima Srbije sa Hrvatskom, nešto čime se uvijek može ucjenjivati. Naravno, bez obraćanje pažnje na to šta će to konkretnom narodu donijeti. Nakon svakih pregovora svi ostaju srećni i zadovoljni: Hrvati jer se Srbi ne vraćaju, Srbi jer im adut i dalje ostaje u rukama.

Srpsko pitanje u Hrvatskoj je završilo tako kako jeste zato što od kraja osamdesetih ono nije ni bilo pitanje, već odgovor. Odgovor koji su drugi morali da slušaju.

Onog časa kada je postalo pitanje, stvari su postale problematične.

Ovaj put za krajiške Srbe. Sve do danas. ( Slušalac iz Banjaluke )

* naslov FBD