PRLJAVI RAT ZA MISRATU

VJESNIK, Zagreb, Hrvatska, 28. april  2011.

Ulične borbe u Misrati odavno su iz povremenog puškaranja prerasle u pravi rat. Lice te bitke ne opisuje se potanko u zapadnim medijima jer bi detalji zacijelo uznemirili javnost koju se ovog tjedna priprema za još jedno glamurozno vjenčanje u britanskoj režiji.

Ranjenicima na pobunjeničkoj strani u Misrati to ništa ne znači. Leže posvuda, a najviše po hodnicima polusrušenih škola i javnih ustanova. Oni koji imaju sreće i stignu do turskih evakuacijskih brodova gdje im se prvi put pruža prava liječnička skrb pričaju da su bez sna, vode i hrane bili četiri dana i noći. Od trenutka ranjavanja u glavi im se stalno mutilo. Nisu mogli ni govoriti jer im se jezik zalijepio za nepce. A povrh svega bio je tu i strah da će ih žive pronaći Gadafijevi vojnici.

Ono malo medicinskog osoblja još prisutnog u gotovo potpuno srušenoj Misrati (osobito u središtu) povremeno svjedoči o uvjetima u kojima rade.

Zna se dogoditi da Gadafijeve dalekometne haubice pojedinačno gađaju tražeći upravo bolnicu. Kada granata padne u dvorište bolničke zgrade, liječnici koji operiraju znaju odletjeti u zrak i pasti na pod s osjećajem kao da ih je u stražnjicu udario veliki slon. Višecijevni bacači raketa još su gori. Gadafijevo raketno topništvo tuče gusto i u rafalima. Šišteće rakete imaju tempirane upaljače. Eksplodiraju iznad mete po kojoj onda padaju ili šrapneli veliki poput palačinke ili metalne kuglice koje ulaze u betonski zid nekoliko centimetara duboko. Ako je riječ o ljudskom tijelu, ono se pod tom metalnom kišom rascjepljuje kao trska.

Gadafijevi lojalisti bolje su zaštićeni. Obično stižu u oklopnim transporterima. Pobunjenici po vozilima pucaju iz strateških oružja i teških protuavionskih topova. To streljivo ne probija vanjski oklop, ali izaziva drugi učinak: oplate iznutra ipak trpe od koncentriranih vanjskih pogodaka.

Dijelovi vozila odlamaju se i sudaraju pa po unutrašnjosti oklopnog vozila pršte komadići željeza, plastike i raznih metala. Kad izađu iz oklopa, gadafijevci su izranjavani po licu i rukama i kao pješaci tek napola sposobni za nemilosrdni rat kuću po kuću.

Najmanja je cigla u Gadafijevoj vojnoj organizaciji desetina. Ljudstvo se odlično poznaje, kolektivni duh je razvijen, a pokornost i disciplina dio su libijske ratničke tradicije još iz plemenskih ratova te ustanaka protiv Turaka i Talijana. Britanski vojni instruktori poučili su pobunjenike kako se može slomiti borbeni moral u tako maloj postrojbi. Nekoliko obučenih snajperista među borcima za demokraciju trebaju Gadafijevim lojalistima uvijek nišaniti u bedrenu kost. Metak u bedro isto je što i probadanje užarenim žaračem. Noga gori, kost je slomljena na više mjesta, a bolovi nevjerojatni. Ranjenik intenzivno jauče, potrebno mu je mnogo morfija i drugih lijekova da bi se smirio i preživio šok od pogotka.

Britanci su se oduvijek ponosili svojom kolonijalnom tradicijom: od organiziranja lokalnih postrojbi do učinkovita neutraliziranja neprijatelja, ustanika, neposlušnih elemenata. Misrata se drži tako dugo jer se tamo vodi prljavi rat u kojem se nikoga ne štedi.

Pobijedit će ona strana koja je nemilosrdnija. Mržnja je također na vrhuncu. Gadafijeve časnike nazočnost turskih bolničkih brodova u libijskim vodama ne čudi jer su, prema njima, polovina stanovnika pobunjenog Bengazija Turci, a druga polovina poluturci (Egipćani). (Fran Višnar)