HRVATSKA I NOVO POGORŠAVANJE BEZBEDNOSTI NA ZAPADNOM BALKANU

VJESNIK, Beograd, Srbija, 23. april  2011.

Dijagnoza da se na Balkanu sprema nova ozbiljna politička kriza u hrvatsku je javnost istodobno prodrla iz dvaju i politički i zemljopisno udaljenih medija koji imaju različitu društvenu ulogu u odnosu na važne tvorce i sudionike političkih procesa, a i različite motive zbog kojih lansiraju tu tvrdnju. Iako je dijagnoza ista, utjecajna ruska Pravda i rubni američki The Washington Post objašnjavaju je posve različito. Kolumnist niskonakladnog dnevnika iz glavnog američkoga grada, autor koji je i već prije služio tomu da se stavovi hrvatskih marginalnih radikalskih skupina preko njega »verificiraju« kao međunarodno prihvaćeni, konstrukciju balkanske krize i vjetrova rata izvodi iz navodne nestabilnosti Hrvatske, izazvane »izdajničkom politikom«. I službenim kreatorima ruske politike bliska Pravda razlog prijetnje pogibelji vidi u Hrvatskoj, odnosno njenom odnosu prema Hrvatima u BiH, te najavljuje mogućnost da Hrvatska odluči poduprijeti projekt diobe Bosne i Hercegovine.

Dijagnoza o opasnom političkom zaoštravanju na Balkanu nije pogrešna. Međutim, već na pitanju spada li Hrvatska u potencijalni luk krize, ozbiljno griješe i marginalni politički interpret iz Washingtona, a i utjecajni moskovski kreatori, odnosno tumači politike.

Koliko god ICTY-jeva presuda od prošloga petka, 15. travnja, bila neugodna za Hrvatsku, ona nije izazvala nikakvu političku nestabilnost, a ključni politički akteri u Hrvatskoj - parlamentarne stranke »ustavnog luka« koje dominiraju trenutnom parlamentarnom arenom, a nema ni naznaka da bi takvu uvjerljivu dominaciju mogle izgubiti nakon idućih parlamentarnih izbora ove godine - suglasni su o kontinuitetu politike zaštite nacionalnih interesa unutar međunarodnih institucija: sredstvima međunarodnog prava i strogim poštivanjem načela vladavine zakona. Zbog takva stava izricanje haaške presude nije se ni na koji način odrazilo na proces institucionalnog dijaloga s Europskom unijom, a povoljni utjecaj nakon posjeta britanskog ministra pravosuđa Kennetha Clarkea potvrdio se i na Međuvladinoj konferenciji u Bruxellesu.

Hrvatska je, zbog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, u neugodnoj situaciji, ali među parlamentarnim strankama postoji konsenzus o temeljnim vrednotama nužnima za stabilizaciju Bosne i Hercegovine i položaja Hrvata u njoj. Euroatlantska perspektiva Bosne i Hercegovine jedino je jamstvo održivosti susjedne države i uspostavljanja ravnopravnosti svih triju njenih konstitutivnih naroda. Koncept što ga nudi Pravda, naravno, sasvim je suprotan konceptu euroatlantske perspektive za cjelovitu Bosnu, a Hrvate u BiH, kao i i Hrvatsku, nutka da prihvate Dodikov koncept rastakanja te države. Incident koji »visi« nad perspektivom BiH referendum je koji je na njegovu inicijativu odlučio raspisati parlament entiteta pod srpskom kontrolom u BiH, i to o odricanju podvrgavanja sudbenoj vlasti i tužiteljstvu Bosne i Hercegovine, ali i odlukama visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH.

Taj bi incident u današnjim okolnostima mogao dovesti do ozbiljna kompliciranja odnosa u BiH, ali i na Balkanu. U uvjetima kad je administracija umjerena predsjednika Srbije Borisa Tadića osjetno oslabljena i kad jača radikalski nacionalistički populizam, Tadić praktično nema manevarskog prostora za »discipliniranje« Milorada Dodika. »Mrkva« verifikacije statusa Srbije kao kandidatkinje za članstvo u EU, naravno, bez utvrđivanja i datuma početka pregovora i pregovaračkog okvira za članstvo, suviše je slaba da bi proeuropsku »pogodbenu« koaliciju mekoga krila demokratskog pokreta i mekoga krila staroga (Miloševićeva) režima uopće održala na vlasti, a kamo li da bi joj omogućila manevarski prostor za obavljanje međunarodnoj zajednici korisna posla u odnosu na banjolučki režim koji izmiče svakoj kontroli.

Opći je konsenzus međunarodnih analitičara da je položaj Hrvata u BiH najteži. I u Federaciji, i u entitetu pod Dodikovom vlašću, podvrgnuti su nadglasavanju, a njihova politička zastupljenost tek je formalna, jer u oba entiteta dominantna nacionalna zajednica određuje tko će u njihovo ime obavljati funkcije vlasti, odnosno popuniti položaje u izvršnoj vlasti koji su ustavom rezervirani za hrvatsku političku elitu. Činjenicu da je takvu situaciju u Federaciji privremeno prešutno prihvatila i međunarodna politika, odnosno oni koji vode sadašnji stadij političkih procesa, što bi trebali rezultirati novim ustavnim dogovorom dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda u jedinstvenoj državi, valja objasniti time da reformski procesi koje vodi međunarodna zajednica uvijek najprije »udaraju« na najslabiji od nacionalnih entiteta. Varijanta koja se Hrvatima iz BiH, bolje rečeno onima iz Federacije, ovih dana neformalno sugerira posredstvom Pravde neodrživa je i neprovediva, jer niti bi međunarodna politika prihvatila rastakanje Federacije u dva entiteta, pri čemu bi jedan imao »centrifugalne ambicije«, niti u hrvatskoj politici postoji bilo koja realna politička snaga koja utječe na profiliranje hrvatske državne politike, a koja bi podržala centrifugalne procese u susjednoj državi.

Hrvatska je članica NATO-saveza i pred vratima je članstva u Europskoj uniji. I prema europskoj integraciji, i prema euroatlantskim sigurnosno političkim strukturama, Hrvatska je jasno definirala svoj teritorijalni obuhvat i obvezala se sudjelovati u koordiniranoj (odnosno zajedničkoj) vanjskoj i sigurnosnoj politici. Zauzvrat, unutar NATO-saveza, sukladno načelu solidarnosti, dobiva čvrsto jamstvo od bilo kakva sigurnosnog ugrožavanja, od opasnosti da se na njenim granicama ili preko njenih granica dogode ikakvi ratni sukobi. Balkanski vjetrovi rata Hrvatskoj, stoga, ne prijete, jer je zaštićena međunarodnom integriranošću, zaštitom o kakvoj se devedesetih moglo samo sanjati.

Lojalnost euroatlantskim obvezama, što je iskazuje aktualna administracija, ali o čemu postoji i temeljni konsenzus koji osjetno prelazi granice aktualne parlamentarne većine, glavni je razlog zbog kojeg je Hrvatska ostala izvan nekih recentnih diplomatskih itinerera, zbog čega je dio hrvatskih medija, i to onih kojima izmiče stvarni smisao međunarodnih procesa, žalio zbog »jednodimenzionalnosti« i svojevrsne »samoizolacije« hrvatske politike.

Za gotovo svaku državu, pogotovo kad je riječ o »novim demokracijama«, koja je pristupala Europskoj uniji posljednji koraci u eurointegracijskoj tranziciji bili su vrlo naporni, rizični i teški. Proces završetka institucionalnog dijaloga i za Hrvatsku je vezan uz ozbiljne izazove, možda i najveće tijekom cijelog procesa. Međutim, upravo takvi izazovi pokazuju ima li neka država »performanse« za funkcioniranje unutar sustava visoke razine ekonomske, ali i političke konkurentnosti. Kad država i njene vodeće elite imaju snage odgovoriti takvim izazovima, kad imaju snage i ne traže »jednostavna« populistički privlačna rješenja, nego ustraju na tome da ona moraju biti usklađena s unaprijed prihvaćenim demokratskim standardima, a prije svega zlatnim standardom vladavine prava, tada takva država uživa i savezničku naklonjenost. Potpora što ju je Hrvatskoj nakon izricanja haaške presude izrazila američka diplomacija, ali i neformalna politika (i riječima aktualnog američkog veleposlanika, ali i nastupom prvoga američkog veleposlanika u Zagrebu, aktera koji je snažno obilježio prve korake hrvatskog euroatlantizma) potvrde su da najvažnija svjetska sila prepoznaje kapacitete hrvatske države i njenih političkih elita.

Funkcioniranje sukladno načelima euroatlantskih političkih struktura i europske integracije znači da političke elite moraju biti sposobne donositi nekonfliktna rješenja u iracionalnom manevarskom prostoru što ga, s jedne strane, omeđuje međunarodno pravo, a s druge realni odnosi globalnih moći. Sposobnost takva nekonfliktna, a principijelnog kreiranja politike, hrvatska izvršna vlast pokazala je, na primjer, načinom prevladavanja krize izazvane slovenskom blokadom pristupnih pregovora, a pokazuje je i danas. Recentnu hrvatsku vanjsku, prije svega regionalnu politiku, obilježavaju inovativnost, nekonfliktnost i lojalnost zajedničkim euroatlantskim ciljevima. To pak Hrvatskoj osigurava poziciju koja nadilazi njenu puku ekonomsku ili vojnu snagu za onim briselskim stolom za kojim je već ravnopravna sudionica, dakle, unutar NATO-saveza, a povećava i dodanu vrijednost njena skorašnjeg članstva u EU, pa zato i pridonosi vjerojatnosti da će i pristupni pregovori, i potpisivanje pristupnog ugovora ali i njegova ratifikacija, biti obavljeni u najkraćem mogućem razdoblju.

Od Hrvatske se očekuje da pridonese stišavanju bure što se podiže na Balkanu, a što ju dvije tako različite strane prepoznaju kao prijetnju novim ratnim vihorom. Valja, međutim, znati da zahvaljujući svojoj dosljednoj eurointegracijskoj i euroatlantskoj politici taj vihor, koji prijeti Balkanu, ne predstavlja izravnu prijetnju i Hrvatskoj. (Davor Gjenero)

* naslov FBD